Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Riječ Gospodnja.
(Lk 13, 1-9)
OBRAĆENJE ILI PROPAST
„Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“
Nije lako slušati ove riječi.
I to još od Isusa.
Nismo očekivali da bi on to mogao izgovoriti.
Ivan Krstitelj da.
Ali Isus?
Ne.
Ali to jesu Isusove riječi. Izravno s njegovih usana.
Ne izgovara ih Isus samo jednom nego čak dva puta u ovom relativno kratkom ulomku iz Evanđelja po Luki. I taj poziv odzvanja čitavim Svetim Pismom.
Čak 55 puta, u različitim formama, u Novom Zavjetu.
Obratite se.
Pokajte se.
Ili propadnite.
Pogode čovjeka ove riječi. Tako kratke i tako lišene svakog dvosmisla.
„Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“
Pa pomisli čovjek: „A šta to ima veze danas sa mnom? Zar ovaj svijet ne trubi povazdan „Ne žali, nemoj se kajati, ako se budeš kajao sutra će ti biti žao?”
Možda je nešto drugo poveznica? Možda smokva?
Da, možda smokva?
Smokva koju manje više svi volimo? Tisućama godina?
Smokve su se u ono doba često sadile u voćnjacima i vinogradima radi svojeg predivnog ploda. Ali s ovom smokvom veliki su problemi.
Ne rađa.
Ogoljela.
Neplodna.
Jalova.
I što je još gore, ona iz tog siromašnog tla crpi velike količine hranjivih tvari, pa loza u vinogradu ne može napredovati.
Što se radi u takvim situacijama?
Sjeci. I baci u vatru.
Tako u ovom slučaju razmišlja vlasnik vinograda.
Nitko razuman tome se ne bi smio protiviti.
Ako ste bilo kada imali posla s besplodnom smokvom onda vam je sve jasno.
I do sada je, u ovoj priči, sve „po zanatu“.
No, dolazi do iznenadnog obrata situacije.
Vinogradar se počinje zauzimati za smokvu. Poput odvjetnika.
On će o njoj povesti računa i to radikalno, sve kako bi donijela ploda.
Iako to nigdje ne piše čini se da je vlasnik vinograda popustio pred vinogradarevim argumentima. Smokva je dobila drugu šansu iako je po svemu trebala biti posječena.
Ovo je priča o milosrđu, a ne o kažnjavanju.
Ovo je priča o očekivanju, o očekivanju radikalne promjene.
O očekivanju da se stvari temeljito promijene.
Smokva se mora promijeniti. Mora donijeti ploda dogodine u ovo vrijeme ili …
„Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“
Ovo je Božji poziv na pokajanje.
Ovo je Isusov poziv onima koji ga slušaju neka se okrenu Bogu koji ih ljubi i koji otkupljuje svoj narod. Isus želi da se oni promijene, da promijene svoje misli i svoja srca, svoje živote, da rode plodovima pokajanja, da se u njima rodi novi život u Bogu, da rode plodovima milosti, radosti, nade i mira.
Isusove riječi su izravne.
Do boli izravne.
Njegov poziv je jasan.
Kristalno jasan.
Ali što je s nama danas?
S vama?
Sa mnom?
Sve ovo zvuči, moram priznati, tužno i žalosno. Crno i pesimistično.
Pokajati se? Posuti se pepelom? Obući se u kostrijet?
Naricati nad samim sobom? Tugovati nad svim lošim što je bilo u mojem životu? Valjati se u osjećaju krivice i sramote?
Je li u tome bit?
Ja mislim da to nije to.
Ja mislim da nije u tome bit pokajanja.
Kako pokajanje definira Frederick Buechner?
„Pokajati se znači doći pameti. Nije to nešto što činiš koliko je to nešto što se događa. Pravo pokajanje manje gleda na prošlost i ne govori toliko „Žao mi je.“, nego gleda prema naprijed, divi se i pouzdaje se u odnos sa svojim Bogom, gleda u svoje nove prioritete u životu i odbacuje sve ono što ga je udaljilo od Boga. Gleda prema budućnosti i divi se velikim Božjim obećanjima ljubavi i nade koja ga čekaju.“
Naravno da kada je riječ o pokajanju mi ne smijemo okrenuti glavu od svoje prošlosti. Mi moramo ispitati svoju prošlost, sagledati sve svoje grijehe, popraviti počinjenu štetu i zatražiti oprost od Boga. Ali ne smijemo tu zapeti i stati. To onda nije pravo pokajanje. Mi moramo doći pameti, promijeniti svoj život, način razmišljanja, svoje prioritete, okrenuti se u novom pravcu, ući u budućnost s osjećajem nade, ljubavi i zajedništva s Bogom, kojeg nam on tako rado nudi.
Super, Bog ima za mene nešto u budućnosti.
Bog mi je spremio brojne darove.
Bog će biti uz mene u mojoj budućnosti.
I tek kada se pokajemo postajemo toga svjesni.
Trebamo se okrenuti budućnosti, budućnosti s Bogom, s vjerom, nadom i s ljubavi.
Isus je ispričao parabolu o smokvinom drvetu kako bi pozvao one koji su ga slušali da se okrenu k njemu i da se promijene u svojim mislima i u svojem srcu.
Rezultat za smokvu i za slušatelje je isti – donijeti ploda.
Nada za smokvu leži u njezinoj plodnosti.
Isto je i s ljudima koji žele slušati Isusove riječi i oni moraju donositi ploda svojim djelima.
Konačan znak da smo se promijenili, da smo se pokajali, da smo se okrenuli u drugom pravcu jesu naša djela u životu.
Nisu to riječi.
Nisu to osjećaji.
To su djela. Djela vjere, djela nade, djela ljubavi.
Rezultat pokajanja je djelotvornost ukorijenjena u vjeri.
Kao pojedinci pozvani smo činiti djela darežljivosti, suosjećanja, služenja, mirotvorstva, pravednosti.
To su plodovi života koji je okrenut Bogu, plodovi uma i srca promjenjenog po Duhu Svetome.
Pokajavši se dobijamo – „drugu šansu“.
Šansu postati plodonosni.
Sjetimo se dana kada smo išli u školu i kada je otkazana zadaća ili ispit i kako smo bili sretni što smo dobili još nekoliko dana za pripremu ili kada bismo nešto ili nekoga uzaludno tražili i kada nam se je već potraga činila besmislenom netko bi nam javio: „Samo malo, strpite se, čini mi se da bi mogla biti još jedna šansa.“
To je ona radost u životu kada se nekakav rok pomakne i kada znaš da to nije kraj.
Zar treba spominjati kako je to u trenucima kada ti u životu sve ide naopako, kada sve puca po šavovima, kada se terminalno bolestan pacijent oporavi, kada život koji ne vodi nikamo nađe svoj put do Boga.
Današnja parabola je izazovna jer nas tjera misliti da nas naš neuspjeh ne mora priječiti ponovno pokušati.
Podsjeća nas da sama naša nazočnost nije dovoljna.
Ova parabola je upozorenje na one trenutke u životu kada mislimo da smo sve ostvarili.
Jer kada se mi suočimo s tragedijama u svojem životu onda mi prosvjedujemo: „Ali ja sam vjernik. Ja idem u crkvu. Ja se molim. Ja sam kršćanim.“
I umjesto da učinimo nešto po pitanju svoje vjere, mi jednostavno sjednemo i ne mrdamo i žalimo se.
Postoji jedno upozorenje: „Ne možeš postati kršćanin samo odlazeći u crkvu isto kao što ne možeš postati automobil spavajući u garaži.“
Ova današnja parabola jasno nam govori da mi nismo pozvani samo tu biti.
Ona je jasno upozorenje protiv besplodnog postojanja, uz sve talente i milosti koje nam je Bog podario.
Mi pripadamo Bogu.
Mi smo Božja djeca.
Ovce njegova stada.
Zato je Bog i zabrinut zbog nas i ima pravo očekivati nešto od nas.
Ova parabola nas upozorava da mi ne možemo samo zauzimati mjesto.
Mi moramo imati osjećaj svrhovitosti.
Mi nismo oni koji bismo trebali biti sve dok ne pronađemo smisao kojeg je Bog za nas odredio.
Reče znameniti pisac sakralnih himni Isaac Watts: „Ima nas jedan broj koji puzimo po svijetu kako bi jeli i spavali i koji pojma nemamo zašto smo rođeni nego da jedemo kukuruz, proždiremo stoku, meso i ribu i iza sebe ostavljamo prazan tanjur. Kada naši nadgrobni spomenici, kada umremo, ne bi imali za svrhu lagati ili laskati, ništa bolje o nama ne bi se moglo reći od ovoga: pojeo je sav svoj kruh, ispio je svo svoje piće i otišao je u postelju.“
Svatko od nas biti će suđen sukladno prigodama koje je imao.
Smokva je uživala u bogatstvu zemlje i zraka šest godina.
Trebala je donijeti ploda.
Naša odgovornost ne leži u uspoređivanju s drugima nego s onim što činimo s talentima i prigodama kojima smo blagoslovljeni.
Brat Lawrence, frabcuski laik, koji je živio u Karmelićanskom samostanu je napisao: „Ne bismo se trebali brinuti što činimo male stvari za ljubav Božju. Nije važna veličina djela nego ljubav kojom je učinjeno to djelo.“
Bog ima svako pravo od nas očekivati plodove.
Našu vjeru, naše slobode, naše prigode.
A što smo mi učinili s njima?
Parabola o smokvi govori o svrsi ali i o strpljenju.
Vlasnik je bio strpljiv šest godina.
Sada, po njegovom mišljenju, vrijeme je isteklo.
Koliko je Bog s nama bio strpljiv? Mi to ne znamo, jer kako prorok Izaija kaže: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti.”
I mi bi morali biti strpljivi sami sa sobom i trebali bi sami sebi dati drugu šansu. Ako želimo naučiti hodati logično je da ćemo padati.
Ali moramo biti strpljivi sa sobom i s drugima.
I njima pripada pravo na drugu šansu.
Božje milosrđe još uvijek razgovara s Božjim sudom i o tom razgovoru ovisi naše spasenje.
Sreća naša da Bog otvara , a ne zatvara vrata.
Smokva je dobila još jednu godinu.
Ako do tada ne rodi biti će posječena.
Postoji vrijeme kada sve dolazi na konačnu prosudbu.
Bili pripravni ili ne tada novu šansu ne ćemo dobiti.
Mi još imamo vremena ispuniti svoj život i biti plodonosni.
Pitanje je samo do kada.
„Tražite Gospodina dok se može naći,
zovite ga dok je blizu!“
(Izaija 55, 6)
Ivica Ursić bpz.ba
