Sjajni Culej govorio, a Richembergh i Pupovac ‘beštimali k’o ćuko’
Kad bi čovjek radio klasifikaciju saborske rasprave po nekim načelima, na primjer pristojnosti, pa možda i nekoj specifičnoj vrsti znanja sudionika, te opet uvjetno rečeno neke vrste načela, ja bih današnju raspravu podjelio prema sudionicima.
Nakon što su Domoljubna koalicija i Most formirali saborsku većinu i Vladu, jedan prijatelj koji iz prve ruke ima golemo iskustvo u politici, mi je rekao: „Vidjet ćeš sad kako funkcionira avangarda u praksi“.
U raspravi o Radmanu danas u Saboru, danas je upravo taj avangardizam cvjetao.
Ljudi bi rekli da Radman dostojno odlazi. Kad umre čovjek, plaču ili tuguju ljudi, kad umre slon, valjaju se njegova ženka i mladunci u blatu, kad vuk danima ništa ne ulovi skapa, a vučica dok ima snage zavija.
Za Radmanom figurativno rečeno zavija Stazić.
Ja osobno to držim i poštenim, i legalnim, i legitimnim i prirodnim. Jer za Radmanom, simbolikom jednoga vremena nitko neće pustit suzu, izuzev on sam kao jučer, pa zato je Bog dao, iz samo njemu poznatih razloga Nenad Stazića, te mu pridodao Beusa Richembergha, kao neku vrstu praljudi.
Kad bi čovjek radio klasifikaciju saborske rasprave po nekim načelima, na primjer pristojnosti, pa možda i nekoj specifičnoj vrsti znanja sudionika, te opet uvjetno rečeno neke vrste načela, ja bih današnju raspravu podjelio prema sudionicima.
Prva grupa su avangardisti predvodnici.
Signal za utrku u avangardizmu dao je najstariji ljevičar, Leko. Ustao je onako uman, mudar i smiren, obratio se Ratku ( Ratku Čačiću) koji je prethodno pojednostavio stvari i rekao da je jedna većina dovela Radmana, druga će ga smjeniti i to je čist posao duga ljubav.
Leko je mudro upozorio naciju i mlađe kolege u sabornici da se demokracija ne smije svesti na broj ruku u Saboru, jer bi to bilo rušenje demokratskih načela. Zbog toga je apelirao da se o Radmanu govori načelno, s poštovanjem, s argumentima, da bi predlagatelji trebali uvjeriti i njih iz opozicije da podrže te argumente, te da na temelju toga svi zajedno donesu odluku.
Jer, Lekin poučak je, odluka neće biti demokratska ako se i opozicija ne složi. A oni kao odgovorni i razumni ljudi, ne mogu se složiti bez vrlo jakih argumenata.
Leko naravno nije rekao da se oni nikada neće složiti. Jednostavno – takvih argumenata nema, niti ih čak Bog može dati. A i u tom slučaju, oni ih neće prihvatiti, jer su demokrati i imaju na to pravo.
Nema što.
Genijalno.
Tome su njegovi mlađi kolege avangardisti čak dodali i poučak, da bi aktulana vlast morala biti bolja i razumnija od njih dok su bili na vlasti, jer je to znak mudrosti i napretka.
Još genijalnije.
Druga grupacija avangardista su avangardisti – evolucionisti.
Beus Richembergh je samom svojom pojavom svjedočio i o evoluciji, kako etničkoj na sceni, tako i političkoj, pa ako hoćete i moralno-karakternoj, koja je prštila iz njegove dijaloške forme. Prvo je čovjek kao eksplicitni primjerak evolucijskog ciklusa transformacije od navodnih polubošnjačkih, poluhrvatskih, parasrpskih, do lažnožidovskih i konačno germanskih identitetskih obilježja ustao u svoj svojoj krupnoći. Više puta ustao.
I beštimao.
Divota.
Ne znam je li Reiner reagirao, ali svakako mu je i kao znanstveniku i kao nacionalnom političaru bila obaveza dojaviti ministru Šustaru da hitno dođe na evolucijsku edukaciju.
Pogotov stoga što je Beus, u svojoj novoetničkoj germanskoj i vrlo vjerojatno plemenitaškoj maniri prezimena koje ne postoji u njemačkim katalozima (istražio mi je prijatelj inače znanstvenik u Njemačkoj) upravo kao dokaz svoje moralne i etničke evolucije uveo psovku kao dijalošku kategoriju i, onako kako bi rekli na jugu lijepe naše, „beštimao ko ćuko“, ni manje ni više nego nekoliko puta – Boga.
Evolucija ima svoju dinamiku, jer je to nakon dugogodišnjeg izostanka bogaranja u javnom i službenom prostoru nakon Tita, to je uveo mlađahni avangardist Milanović, pa njegov snažni pratitelj Grbin, a sad, valjda po kilaži i – Beus. I to Richtemberh. Lično.
Beus je održao predavanje o nepotrebnosti morala kao prvaca nacionalnog identiteta, jer oni „kao liberali sve žrtvuju načelima slobode“, pa je bilo nužno upozoriti saborsko osiguranje da u nastavku sjednice Beus ne bi došao u iskušenje skinuti gaće i gologuz glavinjati sabornicom. Jer, liberali ne trpe ograničenja, a tek moralne norme.
I, još hrvatske.
Time je otrkio osnovni katalizator svoje etničke evolucije.
A još važnije Beus Richembergh je promovirao temeljno moralno načeo avangardizma – bjedu morala.
Treća kategoriju saborskih tonova, zastupnika ili poruka su oni koji pokušavaju uvjeriti – avangardu.
Njih ćemo nazvati uzaludni prosvjetitelji. Neki znaju da je to uzalud, neki ne znaju, ali naučit će kad pođu u penziju.
Tako je Jasen Mesić pokušavao uvjeriti avangardiste, vidio sam da Matić udara šakom po tjemenu kako bi mu stalo štogod ispod njega, Jelušić se čupao za uši i kriomice plazio jezičinu, valjda je to stimulator pamćenja i razumjevanja, a Bero se sve više naginjao s leđa Staziću, da malo umnosti prijeđe i na njegov mlađahni mozak. Čak je kriomice izuo i cipele.
Šteta, Pupovac je bio podaleko, pa se nije mogao njemu prišaltati.
Četvrta kategorija su – izazivači avangardista.
Bio je tu i Đakić ali, neka mi Bog oprosti, njega jedinoga avangarda ne impresionira.
Specifičnu težinu kao i uvijek svemu dadne Milord P. Kao da se Radman presvukao u njega, možda je to neka svjetlosna evolucija, samo s izmjenjenim glasom i poukom, pa i prijetnjom Jasenu Mesiću, da njegovi argumenti mogu biti – razlog žaljenja za mjesec dana. Milorad P., je donedavno bio oružana podloga avangardizmu, a kod njega evolucija sporije ide, naročito kad su prijetnje i oružje u pitanju.
Da imamo tajnu službu, ovo bi joj moralo biti signal za skočiti na noge lagane.
Jedino Milorad P., nije predvidio Stiva Culeja, koji je i njemu i Radmanu, odnosno bjedi od HRT-a očitao lekciju iz jasnoće, časti, morala i – činjenica. Urbi et orbi.
Pokrio se Milorad P., ušima, koje mu je pomagao razvući pobratim Mile Horvat.
I, zadnja kategorija zastupnika, poruka umnosti, karaktera i morala. Tu kategoriju ćemo posebno kategorizirati.
Razmišljo sam puno kako bih je nazvao u punini njene civilizacijske posebnosti.
I evo.
Stazić.
Neka se ta grupa ljudi zove – Stazić.
