Pismo dida Vidurine: Mogu nas slomit, al’ nikad povit’!

E zemljo patnička, šta si Bogu skrivila. A Bože mi ‘prosti, znaš ća sam mislia, upire Did pogled u nebo, pravdajući se da ne krivi Njega za današnje stanje.

Kad se sitim, Bože dragi, suza krene, suza suzu goni.

Tuca did tako orase i odvaja jezgre za unuke svoje, a sve misli ‘oće li oni dočekati bolje dane, da žive k’o svoji na svome u zaista slobodnoj i cjelovitoj ‘Rvatskoj. Hoće li oni dočekati takvu ‘Rvatsku u kojoj će slobodno misliti i govoriti, a da im odma’ ne skoči za vrat koja zaostala yugokomunjara iz struktura moći (đava im sriću odnija) kao što je to slučaj danas u ovoj kifli od ‘Rvatske il ovdi u otrgnutoj zemljici Bosni a i ‘Ercegovini..

A jesmo i ono, Bože dragi, pomislili odma’ imamo Hrvatsku iako smo je teritorijalno imali na pola Antine, a i s obzirom na svijest ‘rvatsku koja je možda prava kod tretine naroda onda se čini da možemo biti sretni i Bogu zahvalni da i tak’u imamo.

Nije da ja nisam odma’ reka da se vara naš kardinal Kuharić kad ‘no na Trgu bana Jelačića Franji reče: i sve ovo bez kapi krvi.

Da, sićam se još da sam odma’ reka, e kardinale bi’ će, bi’ će, jer je tek pola kuće slobodno, a slobode nema bez krvi, i nažalost bija sam u pravu, k’ima glavom did sam sebi pitajući se kako oni, velike glave, tako promašidu.

Nu, bit će da kardinal ipak pored krvave kupelji u koju ga je posla nadbiskup, blaženik naš, Alojzije, ipak nije virova koliko se zlo, i pored toliko vremena, razbujalo u svim neprijateljima naše ‘Rvatske.

Očito da dica krvoloka ne mogu sprati krv s ruku njihovih otaca već s đavlom za leđima snuju uvik da i svoje okrvave krvlju nevinom. Da, bit će da je tako, sime đavlije ne može od svoje sudbine, pa nama ne daju živa mira, uzdiše did gledajući di je druga košarica za otribljene orase. Nu, s druge strane, zamisli se did, čini mi se da smo pravu ‘Rvatsku imali samo dok je rat traja s obzirom na naš zanos i htijenja, a i ustuk komunjarske bande! Napunivši košaricu orasa did se vrati u stvarnost k’o iz nekog polusna: Marice, o Marice!

– Šta je dide, doleti Marica na prozor.

– Deder, srićo didova, donesi još koju košaricu za orase, evo sam ovu punu natribija, pokazuje did.

– Na dide, veselo doskakuta Marica. A šta si se zamislija, k’o da si mi nešto tužan, ispituje Marica.

– E, srce didovo, de nosi ove babi, rekla je da joj triba za baklavu pravit’, pa i ti uzmi malo, to ti je zdravo, za mozak dobro, zato ih je Bog i tak’e napravi’a da nas jezgra na mozak podsića, domeće did tonući opet u svoja razmišljanja.

Kažeš tužan, e dite drago, otpuhuje did, a i kako ne bi bija, kad upališ onu televiziju, otvoriš novine il’ na internetu te, kako kažeš, portale, je l’ tako, uvik laž, potvora đavlija sa svih strana iskače, ne da poštenu čoviku ni malo mira. Odasvakud bije i puca, puška komunistička il’ orjunaška, ne zna čovik di bi prije uteka, di se sklonija, a di metak uzvratija, podcrtava did namigujući Marici.

– Znam i sama dide moj, da, biju četnici, rogobori Pupovec, Gizela televizije zabranjuje, Radman partizanuje na našoj pokorenoj HTV, milančetovi knojevci stupaju k’o da je 45-ta, svim oružjima po ministrima pucaju, pa ih onda mlakonje smjenjuju i sam Bog zna di ćemo s ovakvom vlasti stići.

A opet, dide, najgore je kad nas naši kao brane pa i od njih dobijemo pokoju šljivu na oku naše napaćene ‘Rvatske, uzrujano će Marica.

Eno sam ti bila kazivala što je ono ona Hloverka, crna Hlo, niku večer govorila kad sam se i sama onako bila najidila. Bez imalo srama i stida ona tako u Bujici od Bujanca reče, a da on ni a na to ne zausti: Pa zašto bi Hrvati bili za NDH, molim vas lijepo, pa to je propala tvorevina!

– I baš tako, tako reče, đava joj podrepaštvo odnija, ljuti se did skidajući kapu.

Je li joj i Hrvatsko Kraljevstvo bilo tvorevina neka, a i ono nam je doživjelo propast pogibijom posljednjeg našeg kralja Svačića, pa je l’ još ‘ko čuja da je koja pogrda, a bilo ih je i previše u našem viku, rekla da je to propala tvorevina na koju se ne vridi ni osvrtati!

– Da dide, baš tako, ne da joj jugokomunistički đava mira pa nas brani od yugo bande tako što blati NDH! Napada komuniste braneći neke svoje, vidi vraga, partizane dalmatince, antifašiste koje da joj je tito privaria i smaknia posli’ rata, pa nas još, onako usput, podsiti kako je kod Račana promovirala svog nekadašnjeg favorita Milančeta koji joj eto nije nešto dobro ispa’…

– Je baš, podbacija joj je totalno, namišta did kapu podsmjehujući se.

– I zamisli dide, hoće još Togonala da nam podmetne pod ustašu! E da ne bi vala, oštro Marica nudi odma’ odgovor. I još izvali tak’u bezočnu laž, dide dragi, da sam mislila grom će udrit u studio Bujice: Hrvati su se opredjelili, decidirano, bez imalo ostatka, prema fašističkoj tvorevini NDH!

– Nu ti vidi podrepine jedne, đava li je lipi, o ne mogu sad beštimat, žesti se did još više. Pa čoviku naprosto pamet stane kad čuje tak’o što! Pa je l’ ikad čula šta reče ono naš časni nadbiskup Stepinac komunističkim zlotvorima na montiranom suđenju u Zagrebu!?

Pa kako se on nije tako branija dok mu je komunistički nož bija pod grlom!

Zar mu nije bilo jednostavnije, k’o i njoj danas, reći: jeste drugovi, baš tako što kažete, to je propala tvorevina, pa drugovi, razumite, nemam ja ništa s tim!

A sve imajući u vidu realnost i korist da bude pastir na slobodi pa ušićari nešta za puk napaćeni, neg’ u uzama gdje će glavu na panj stavit’ i jasno i glasno reći: Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!

Da to je reka na svoju čast i na sramotu svih podrepina koji ga ka’ brane napadajući NDH, jer se nadbiskup vodija Istinom i geslom:

Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod.

Nije se povija, nije da na istinu pa makar se svit srušija i svi pali! Tko tako gleda na interese svoga naroda ispred svega, a uzdajući se u Boga Svemogućega, ne će zatajiti istine ni po cijenu života, jer istina je od Boga, a laž od Sotone! Što je od Boga u interesu je naroda pa se Stepinac zato za njega i borija. Zna je da je laž oruđe Sotone protiv naroda Božijeg!

Zato crna Hloverko, jadna ne bila, podiže did glas, moraš utuviti u tu svoju glavu da je Nezavisna Država Hrvatska izrasla na svetoj težnji i žrtvi hrvatskog naroda za svojim opstankom na ovoj grudi što nam ju je Svevišnji za Domovinu dao!

Hrvatsko kraljevstvo je doživjelo svoju propast pa se nitko nije ograđiva od propale tvorevine nego su vrli muži krvcu lili da ga opet uzdignu, u život vrate, jer to je uvjet i jamstvo opstanka i napretka hrvatskog naroda u svojoj slobodnoj kući.

Sa snagom i slavom toga nekadašnjeg Kraljevstva dušu su napajali svi svjesni Hrvati i na tom izvoru tražili snage da izdrže sve nedaće u svetoj borbi za njegovu ponovnu uspostavu. I na tim krilima nekadašnje slave hrvatski narod kroz tolika stoljeća trvenja, patnje i stradanja dočekao je s plebiscitarnom podrškom uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića!

Dakle, poslije 839 godina uskrisili smo u život svoje Kraljevstvo, ostvario se san generacija, pobijedila je naša vjera, kako reče Poglavnik kad je stupio u Banske Dvore! Da pobijedila je ustaška vjera koja se nije osvrtala i na ondašnje hloverkaste mizerije koji su blatili svetu borbu za prava svoga napaćenog naroda, osporavajući je kao uzaludnu i neostvarivu nudeći u zamjenu izdajničku jugo magluštinu.

Dakle, nikakva fašistička tvorevina, mizerijo, nego narodno dilo pod vodstvom Ustaškog pokreta! NDH je nastala voljom i htijenjem hrvatskog naroda i proglašena je nasuprot namjera Hitlera koji je i sam prizna da je posta’ nenamjerni pomagač hrvatske nezavisnosti!

I za nju, NDH, državu našu, ginuli su najbolji sinovi i kćeri hrvatskog naroda pod vodstvom Poglavnika nasuprot svih neprijatelja, četnika i partizana koji se digoše protiv nje, paleći i rušeći sve što je ‘rvatsko uz pomoć talijanskih fašista!

Moraš znati, crna Hloverko, da to što je propala naša NDH nije krivnja palih za nju, koju ni jednu bitku ne izgubiše u borbi sa zlotvorima četničko-partizanskim, nego svjetskih moćnika koji, pogazivši sva moralna načela i međunarodne konvencije, nas razoružane baciše u ruke tite krvoloka!

Ako je nešto, crna Hloverko, propalo fizički, na papiru, nije propalo u glavama preživjelih, jer krv palih za Državu i Narod sjeme je novih boraca za Hrvatsku, bilo i ostalo, kako onda tako i danas!

I na toj vjeri, na toj svetoj žrtvi poklane hrvatske vojske i naroda, bujala je opet svijest o nepravdi koja nam je učinjena i cilju koji moramo ponovno oživotvoriti: stvoriti slobodnu državu Hrvatsku na tlu pokorene nam Domovine!

Zrno pšenice hrvatske svijesti bačeno u crnu zemlju natopljenu hrvatskom nevinom krvlju nije propalo nego će roditi stostrukim plodom na radost cijeloga hrvatskog naroda. Da je bilo uništeno, propalo, ne bi onda devedesetih taj svjesni, nezatrovani hrvatski narod ustao k’o jedan u obranu svoje Domovine i sa živom sviješću o nekadašnjoj NDH krenuo u borbu za njeno ponovno oživotvorenje!

A to što nismo uspjeli potpuno u tom naumu je krivnja uz svjetske moćnike i velikog broja naših odnarođenih duša, svakovrsnih podrepina koji su se prodali za judine škude srboslaviji, koritarima koji se svakom priklanjaju dok je korito puno, a čim se isprazni rokću za druge, ruju, rogobore, vrte stare laži komunističke u svim porama vlasti, u školama, u poduzećima, na ulici, u medijima, i tako truju dušu i tilo naroda i otupljuju oštricu borbe i zaglušuju svist o potrebi potpunog oslobođena Domovine od svih nametnika i okreću upravljač države u krivom smjeru.

Eto tako je to dico moja, umori se did govoreći, pa zagrli malog Luku kojeg baba posla da donese svježe limunade govornicima.

– E tako je dide, priključi se i mali Luka sidajući na tronožac što mu ga did privuče, zatrovali su um i javno mijenje svojim lažima pa tako mnogi nemaju hrabrosti reći punu istinu i povijaju se pod teretom ogavne laži i tek prigodno za osobni šićar, na krilima narodnog nezadovoljstva, kažu tek djelić istine znajuć’ il’ ne znajuć’ da tako podržavaju upravo laž koja caruje zarad svoji sebičnih i izopačenih interesa, svoga komoditeta.

Zlo nam sve ovo vrime sa sobom nose pljujući po svetoj žrtvi preko pola milijuna poklane, hrvatske vojske, naroda, žena, staraca i dice. Pljuju s tim ričima izdajničkim na sve one koji podnesoše muke Isusove za ovu svetu viru i svoj narod i svoju državu!

Pljuju tako na sve one nevine iz razno raznih Hudih jama koji živi zatrpani zadnji dah dadoše za svoju NDH, za svoj narod hrvatski, za svoju viru Isusovu, a niki im tako umisto riči pijeteta na jamu pljuju: otišli ste s propalom tvorevinom!

Pa znaju, li izrodi, koje nadljudske muke pretrpješe nad jamom sve one majke s nevinom dičicom u naručju, starci i mladići, prije nego što ih maljem i metkom zatukoše krvnici komunistički!? Za što li život dadoše, zašto poput ovčica padoše, ti anđeli hrvatstva!? Zar za to da svaka šuša i dan danas na njih može pljuvati i njihovu žrtvu omalovažavati!

I još da barem šute, nego ne, za žrtve uvik nađu riči optužbe, potvore, a za krvnike takvi izrodi, prodane duše, uvik rič opravdanja nađu, ražesti se sada i mali Luka.

– O oko didovo, grli did opet Luku, tako je, tako, tako govori iskon hrvatski, bravo!

– Nije ona sama dide, ne da se Luka, evo koliko je to poprimilo maha, sada svaka ta šuša se trsi da nas brani od komunističke napasti tako što bi, uslid velike laži koju na jedan dio naše povisti nabacaše sluge sotone, titini koljači, počeli ne od uzroka naših nedaća nego, recimo od danas, prihvaćajući tu nasliđenu laž za istinu i sada od te granice, trpajući pod tepih zaborava sve srbokomunističke zločine i zla koja hrvatski narod podnese, oni bi kao krenuli naprid u istini!

E ne će moći mlakonje, truli junaci, nema istine po sniženoj cijeni!

Je l’ tako dide, laž je od Sotone kao što si spomenia, ču’ sam te s prozora, podiže glas Luka, a Istina je od svitla, od Boga!

I kao što Isus reče Sotona je lažov i ubojica, tako i ovi što podupiru te neistine o NDH o ustašama o hrvatskom narodu koji tolike žrtve od komunizma podnese, podržavaju neistinu i laž, podržavaju nečovještvo, sotonizam potvore nevinih i sutra novo ubojstvo hrvatskog naroda i propast svake hrvatske države!

A i to što se kao trse, to je samo u službi, ka’ šta si nam reka, one jadne podrepaške: use, nase i podase, radi opsjene naivnih, radi pristupa koritu vlasti na izdaji istine i naroda hrvatskoga!

– Tako je Luka, podržava mali Ivo s prozora, nije ona jedina, eto iste te riči Hloverkine ponovi neki dan, u drugom pakiranju, i neki Mikašek u nekoj svojoj pisaniji o izmišljenoj anketi: 100% za Hrvatsku, gdje nadrobi sve i sva, pa bubnu: da je NDH propala, a propala je zato što nije valjala i tko bi lud glasovao za nešta što nije valjalo, nasuprot današnjoj samostojećoj državi.

– A šta to veli taj, kako to, Mika Špiljakšek, crn mu obraz, ljutito će did.

– Da dide, to što si čuja, i još dodaje da su naši poklani željeli državu koja ne će propasti, dakle Nezavisnu državu Hrvatsku, a NDH da nije bila ni nezavisna, ni demokratska, ni slobodna, posprdno citira Luka.

– E svakavih pogrda ima dico moja, gužva kapu did.

Nu ti vidi, nije bila demokratska, a ‘ko mu je tom laži uši napunija, a jadan on ne bija, pa je l’ bila stvorena plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda kao ostvarenje stoljetni’ snova svakog iole svisnog hrvatskog čovika, a što posvidoči i sam Stepinac u komunističkim uzama, pa je l’ Poglavnik kao izraz najviše narodne volje u ratu obnovija Hrvatski Državni Sabor na koji je sazva sve živuće zastupnike iz raznih saziva od 18-te godine na ovamo, je l’ tak’i Sabor imao absolutnu podršku svih hrvatskih zastupnika i ako to nije izraz najviše demokratske volje onda ne znam šta je!?

Nik mi on objasni, šta je triba Poglavnik izbore sazivati dok su četo-partizani klali i palili diljem Domovine koja se borila na život i smrt od samog početka uz rovarenja himbenog saveznika Italije i saveznička bombardiranja hrvatskih gradova po titinim zahtivima.

Šta nije bila nezavisna što je brodila olujnim morem u najgorim mogućim životnim prilikama u svitskom ratu, pa je l’ još koji državni službenik odbrusija Himleru da je ovo nezavisna država koja vodi svoju pulitiku i otpravija ga odakle je i doša’!? Jesmo li mi danas nezavisni, ako već lije krokodilske suze očitom ispraznom mačekovštinom, kad sve činimo po naputcima neprijatelja naših.

I čuj nije bila slobodna, pa tudume, da ti tako kažem kad ‘oćeš, nije bila slobodna onda kad nije ni postojala dok je ustaše ne stvoriše i za njenu slobodu krv liše drevnom snagom hrvatski’ vitezova, mučenika do zadnjeg daha!

Nije bila slobodna kad se poslije 839 godina vratija osmih i radost na lice hrvatskog čovika, kad je oživija zapreteni hrvatski genij u svim porama narodnog života!?

Imamo li i danas više hrvatskih slobodnih glasila nik onda, imamo li danas više hrvatskih knjiga nik onda, je l’ se danas više smije slobodno govorit nik onda!?

E Mikašek, džaba ti trud, idi ovce pasti, a ne češi se o NDH, zar ti nije bilo dosta potvora na nju od titinih koljača i raznih mizerija, prodani’ duša što za judine škude to činiše od njene propasti na ovamo. Mal’ si ti da možeš piskaranjem okljaštriti iskonske hrvatske težnje, san nas k’o i pređa naših, za potpunom državnošću na cilom tlu hrvatske Domovine!

Ima i nas, okriće se did prema svojim unucima, koji će neustrašivo bit’ brana paklenoj neistini, je l’ tako dico moja!

– Da dide zato ti i govorim da sada napadaju drugi ešaloni u janjećoj, da ne kažem hrvatskoj, koži, a ne samo milančetovi knojevci, koje vidimo da kidišu na nas sa svim raspoloživim oružjima koje naniješe još iz crne yuge!

Dakle, ovi sa hrvatskom krinkom nam, što svjesno što nesvjesno, izmiču temelje, čupaju korijene, uzimaju nam dušu, okljaštruju jastvo da bismo lakše pali u Sotoninu klopku spomenute laži i ponovno nas izručili dici koljača koji se ne odrekoše krvavog zanata očeva svoji’ nego, što više još s jačim zanosom, bi u nova klanja nadahnuti radmanovizijskom partizanštinom iz najcrnjeg razdoblja titine klaonice!

To treba reći jasno i glasno, ne smi se šutit’ ni prešutit’!

Pa eno i Aralica niki dan pravda Porfirija da je on ka’ vidija da se on usteže pri pivanju četničkih pisama, a svi smo vidili da on potaknu to pivanje, te poji vojvodi ka’ slavuj i poslin jedne otpivane traži još i da ponove.

Dakle, misto da se potvrdi istina zbog koje je Marko Jurič s Markova Trga izreka ono zbog čega mu orjunaši televiziju ugasiše, ono se uvik traži niko opravdanje za sve neprijatelje Hrvatske, a ne propušta se pogrditi NDH i ustaše, one koji su uvik dušom i tilom bili za Hrvatsku!

Pa tako i Aralica brani Rakićku ka’ i Hloverka, Gizelu, koju da izuzetno cijeni, i da je krivo procijenila zabranjujući Z1, pritom se ne osvrćući na njene kosovske dane titine partizanke i da joj je Tuđman ratni zločinac. Ali ne propusti stari pisac, da ne kažem šta drugo, naglasiti da se ne slaže s ustaškom doktrinom, k’o da mu ne virujemo da se i ne skida, proglašavajući je fašističkom, i stavljajući je u istu ravan sa komunističkom i četničkom, što je u rangu znanstvenosti jednog Jakova Blaževića, a podržava tamo niki ZAVNOH iako svi znamo da je to obična titina olinjala krinka za prevođenje naivaca žednih priko vode i da o nekom hrvatstvu u njemu može trabunjati samo slijepac kod otvorenih očiju!

Da, Araličine priče partizanke o ZAVNOH-u kao nekakvom kontinuitetu hrvatske državnosti, a zapravo šugavoj ispostavi boljševičke juge, smokvinom listu jame bezdanke, pored žive NDH koja je boj bila sa tim istima koji su je rušili i palili, klali sve živo, hrvatsko, je zaista dno dna i pokazatelj u kojoj se još antihrvatskoj kaljuži nalazimo u današnjoj hrvatskoj državi, koliko u podsvjesti mnogih još djeluje komunistička laž, stišće Luka šake anđeoske.

– Opet, svaka ti se pozlatila Luka moj, ljubi did svoga unuka.

– Zato je mene i razočara naš ministar Hasanbegović, a toliko sam virova u njega, uze štokrlu i dragovoljac Jure koga privuče pusta inglena sa dvora.

– A kako to misliš strikane, zagrlivši ga će netjak Ivo, znajući da je did glasno podržava novog ministra.

– Pa, srce moje, ljubi Jure svog mezimca, mislim s obzirom na ono što je odgovoria poslije onih potvora Pupovčevih Novosti o ustaškoj kapi i njigovim člancima u hopovim novinama NDH:

“Nikada nisam ni na koji način bio apologet bilo kojeg zločinačkog režima, bio to ustaški ili komunistički. Dapače, u svojim sam javnim nastupima i radovima jasno isticao da su ustaški zločini, opterećeni hipotekom poraza, najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda čija sjena i zloduh još stoje nad njim”.

Zar mu je to tribalo, ustašku narodnu vlast proglasiti zločinačkom i staviti u istu ravan s koljačkim komunističkim titinim režimom, pa to je pljuvanje i po istini i po svom dosadašnjem znanstvenom radu! I još k tomu, poslije tolikih partizansko-četničkih najsvirepijih zločina nad golorukim Hrvatima, poslije genocida nad hrvatskim narodom i rušenja NDH i obnavljanja jugoslavije koja je godinama bila doslovno klaonica hrvatskog naroda, dostojna najstrašnijih filmova strave i užasa, danas izjaviti, na radost povampirene antihrvatske javnosti, da su (izmišljeni) ustaški zločini najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda, je za svaku osudu i zgražanje ma dolazilo to od ne znam koga zaslužnog za hrvatski narod i državu!

Da, zaista žalosno, i za svaku osudu, to triba jasno i glasno reći bez obzira je li on to stvarno mislija il’ je pod pritisko reka’. Pa on bi barem triba znati da samo istinu imamo na svojoj strani, a di je istina tu je i Bog, a kad smo sa Bogom tko će protiv nas! Zlatko i slomiti se, al ne poviti se!

Toliko je obećava, zna je našu povist, zna je istinu i moga je puno pomoć u borbi za povisnu istinu o NDH i poklanoj generaciji sa svojim znanjem i staloženošću, jasnom i britkom riči. Pogotovu što je ka’ Hrvat islamske vjere sve to svjedočia kroz svoj rad od najranije mladosti.

Ovako, sve je opet po starom, povia se, prihvati’ nabačenu crvenu lopticu i tako otvori kapiju crvenoj laži da i dalje kolo vodi, kolo kozaračko.

Zar je ministarska fotelja toliko važna, pa ima valjda HDZ, mada ne bih ruku u vatru stavia, još kojeg Hrvata koji će moći i znati provesti šta je i on ‘tia, a on se moga’ dalje posvitit’ borbi za povisnu istinu i o NDH i poklanom narodu, genocidu i aristocidu, zbog kojeg smo i svi mi i dan danas, a izgleda i sutra, u okovima sotonske potvore! Ta poklan je najsvisniji dil naroda, poklani su lučonoše hrvatske svisti, oblaćeni oni koji su najviše dali i najviše virovali, najviše pridonili na oltaru Domovine, upire prstom Jure poput ono nekad Grgura Ninskog. A da su oni ostali živi ne bi mi danas ovako pričali i ne bi nam orjunaši život diktirali, jer bi većina hrvatski disala, i to kako hrvatski!

Eto i sam nekad naš član, moga je brate, i osnovat stranku, ujedinit pravaše, dat putokaz mladeži, biti lučonoša borbe za slobodnu Hrvatsku, i s istinom porazit crvenu neman!

Da moga je i zbog onog poginulog HOS-ovca čiju je kapu ponosno na rivi stavia, side nezadovoljno Jure, vrteći glavom nad novim potonulim lađama.

– U potpunosti te shvaćam Jure, podržava did, nu to ti je ta đavlija pulitika i ja je, da se razumimo, ne odobravam. Da, nije triba, pritisnut klateži iz mosta i adezeja, popustit, tako govorit, blatit naše vitezove, ustaše, jer svaki zločin triba rasvitlit pa bi ministar, vidija i ono što i sam zna da ustaše nisu nikakvi zločinci pa tu onda naravski nema ni nikakvog najvećeg moralnog posrnuća u povijesti nego su ustaše donili najveće moralno podignuće našeg naroda u povisti svojom požrtvovnošću, viteštvom, spremnošću ginuti za Dom i narod, krv neustrašivo liti za slobodu vođeni svojim Poglavnikovim i neprevaziđenim Ustaškim Načelima isklesanih na povisti svetoj, na muci i pravu našeg naroda, uspravi se did k’o da pred samim Poglavnikom zbori!

Triba se, dico moja, od crvene nemani branit, ali tako kano Stepinac naš, svjedočeći istinu pa neka te i slome, doći će drugi, ali ne daj se povit, ne daj se dušmanu da se tvojim pravom u tvojoj bani kući, ka’ šta pisnik reče, jer time zaklon laži daješ i druge istini privržene odbijaš i razjedinjuješ redove narodne. Da tako mislim, sida smireno did.

– Eto dide moj, sve to umrtvljuje, to kad niki, na prvi pogled, naši, umisto da istinu neumorno šire, kralježnicu povijaju i crvenoj nemani se na krivi način suprotstavljaju prihvaćajući djelomičnu laž il’ djelomičnu istinu, svejedno.

I tako, traže dlaku u jajetu hrvatstva pa zajedno sa svom ovom komunističkom, jugovićkom halabukom, umrtvljuju našu svist, otupljuju našu volju šireći maglu beznađa. Uslid te kakafonije ljudi postaju malodušni, gube se u moru nevažnosti i obmana pa ne znaju više šta je pravo šta krivo, šta desno šta livo, šta je bilo i šta će bit, kud krenut, šta reć, a čovik ostat’.

Pa i onaj ponosni Hrvat koji je nacionalno svistan u svemu tomu se može lako izgubit. Prihvaćajući tu namištenu igru potvore komunističke, koja računa sa ljudskim zaboravom, uđe pošten čovik k’o u neki labirint začarani, a neprijatelj’ prifrigani sa jedne i mizerije prodane naše sa druge strane mu na krivom mjestu izlaz osvjetljavaju, svjetiljke izmjenjujuć, da ga čim lakše s prava puta skrenu i u naručje isprazne odnarođene površnosti turnu. I ne zna više čovik ni šta je reka’, i sve misli ne triba isto više govorit, istinu očitu ponavljat’, a oni, sluge laži dobro podmazani, uvik iznova stare laži drljaju

A kad čovik putokaz izgubi i u narod svoj posumnja, vjeru u pravdu i istinu izgubi on je već u predvorju paklene mreže izdaje i smrti po onoj pisnikovoj:

Mrijeti ti ćeš kad počneš sam u ideale svoje sumnjati!

Dakle, kako ostat’ čist, kako se oduprit toj laži koja svaki put u drugom pakiranju dođe. Da dide nije to lako, umorno će Jure.

– Jure ne posustaj, ovi ‘tići u te glidaju, upire did, gurajući košaru i orase, pogled u nebo k’o da odozgor odgovora traži.

– U što će ‘tići gledat kad i oni stariji koji su toliko toga prošli ka’ onaj niki Dedić, emigrant nikadašnji, nigdi čitam, kaže, tumačeći ustaštvo nekom mladcu: Sinko ti nisi ustaša, jer si se kasno rodio. Ti možeš biti samo nastaša.

Eto vidiš jada, dide, kada i dan danas niki iskusni govore o ustaštvu kao o nekom pomodarstvu i inatu naivnih i ubačenih da naštete Hrvatskoj! A šta ako je taj mladić, u zdravoj obitelji na zdravim nacionalnim temeljima odgojen, usvojio ustašku misao i požrtvovnost misleći kako ići stopama palih ustaških vitezova ka borbi za slobodu naroda hrvatskoga, a niki ga nazva ka’ takvog nastašom!

Pa zar nastaša nije onaj koji se u ustaške redove na privaru uvuka’ lažnim rodoljubljem, te ustaštvo, ustaška Načela pogazija radi svojih osobnih, izopačenih interesa pa su ga ustaše ka’ takvog otkrili i razotkrili pogrdnim nazivom nastaša.

Zar i tako, k’o i besposlen pop što jariće krsti, da ne pomislimo što drugo, ubijati nacionalnu svist, među mladima spremnima na borbu, zatomljivati njihov mladenački idealizam, sijati malodušnost među njih iz kojih raste možda novi vitez hrvatskog iskona, novi vođa koji će, zašto ne, svima otvoriti oči, poput Poglavnika, put narodu ka slobodi osvitlit’.

Ako je za njega ustaštvo svršen čin ne mora biti i za one u kojima još bije srce junačko, koji se napajaju s toga nepresušnog vrila junaštva i nade, koji osićaju bol tol’kih poklanih i jauke živih u jamama zazidanih, koji još čuju grcaj zaklane dičice u krilu zatučene majke, koji ne mogu podniti ovaj ropski duh i raščerečenost Hrvatske domovine u raljama antihrvatske žgadije, koji žale za izgubljenim duhom zajedništva i požrtvovnosti, ljutito će dragovoljac Jure dižuć se od stola stisnutih šaka.

– Jure sidi, smiri se, molim te, priskače did uz Juru, već sam ti malopri mislija reć’ da se ne smimo dati uvući u kolo malodušnosti, tribamo se klonit’ grišne prigode i na sve te laži, potvore, ispraznosti, otvoriti kišobran hrvatstva, štit istine, krila naših mučenika!

Ne zatvarati oči pred lažima, ali se ne dati ni da nas stalno bombardiraju nezaštićene. Radi’e gasi tu đavliju televiziju, gasi kompjuter, mobitel i novine koje šire laži, a otvori i čitaj ono šta pametni ljudi kažu, oni koji su svojim život i djelom pokazali da su na strani istine i pravde, svete žrtve, traži tamo di ima istine pa se utvrđuj, znanjem snaži i istinu oko sebe širi.

Ka’ šta i naš ćaća Starčević kaza ima nas svakavih, zanemarenih, pokvarenih, zasukanih koji navećma drže do dobra tjelesnog, materijalnog pa zanemaruju ono duhovno, uzvišeno, i idu linijom manjeg otpora i dodvoravaju se moćnicima.

Klateži dodvorničkoj najviše smetaju srca nezatrovana, oni koji su požrtvovni i spremni se za ideale boriti, za ciljeve više, za iskon naš, za sreću i slobodu svoga naroda, jer ih takvi podsjećaju na njihov pad, grij izdaje koji im zatrova srca i baci u zagrljaj narodnog neprijatelja, u okove laži pa nastoje svojim siktanjem kleveta na ispravne i promicanjem materijalnog nad duhovnim u kaljužu i njih privući, a di su oni već majstori od zanata.

Zato opet kažem, čuvajte se grišne prigode, klonite je se ka’ Sotone, jer je to njegova klopka. Učite od proroka hrvatske misli, vitezova domoljublja i rodoljublja, držite se vridnih i poštenih, s njima drugujte, s njima se utvrđujte u vjeri i nacionalnoj izobrazbi. Ta nije Poglavnik zalud reka’ da više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li tisuću neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile, ozbiljno će did.

– Umm, oćeš to ti novi ustaški pokret ovdi stvoriti, vrti baba glavom stavljajući pitu na stol, taman izvađenu ispod sača.

Nije da nam ne triba, ali pusti dicu da i jidu, odmiče baba orase šta ih svi sa didom natribiše dok su stanje nacije bistrili.

– Uvik ti mene prikineš baba kad je najzanimljivije, ljuti se did i kaže Juri da donese domijanu vina i jedan bićerin, a limunade za dicu već ima.

– Dobro, pravda se baba, samo nastavite, nisam ja rekla, eto nek se krumpiruša malo ‘ladi pa će zeljanica i burek biti gotovi, domeće baba da se pridika nastavi.

– A di sam sad sta’, ispi did bićerin stare loze dok Jure toči crnoga u bukaru.

A di jesam da jesam, dico moja materini janjci, tribamo svaki dan iznova laž razotkrivat, pa oni neka lažu i mažu, a mi ćemo im smeće nji’ovo pomesti i prid vrata stavit i nek svi vide tko svit prlja, a tko ga čisti, energično će did.

Nego Marice, odošmo daleko, a onoj, kako ti kažeš, crnoj Hlo nismo razbistrili ‘ko su njeni partizani dalmatinci pa da ne smetnem de nam sad ovdi pročitaj ono što si meni i babi niki dan kazivala iz usta onog dotura Šuljka koji je iz prve ruke vidija to crno partizanstvo, te crne antifašiste pa je pobiga glavom bez obzira u bili svit iz njiovih ralja.

– ‘Oću dide, samo dugačko je to, ‘oću l’ od početka il’ samo dilove, pita Marica.

– Ajd sad kako ti ispane, jer baba eno vadi i zeljanicu pa ćemo vidit dokle ćemo stignut, a ima i drugi’ dana, ne ćemo se umorit istinu kazivat, potvrđuje did.

– Dobro evo ovako kaže taj Dinko Šuljak, koji eto nije bi’ ustaša, da se razumimo:

„…Sile Osovine – fašistička Italija i nacistička Njemačka – 6. travnja 1941. napale su Kraljevinu Jugoslaviju. U nekoliko dana državu Jugoslaviju srušio je ogorčeni, preko dvadeset godina, sukob koji su vodile dvije vodeće nacije – hrvatska i srpska. Kada je Jugoslavija napadnuta, ogromna većina hrvatskog naroda više je mrzila svoje srpske gospodare, nego i samog napadača. Hrvati nisu imali, pod nipošto, želju boriti se za Jugoslaviju, u koju nisu nikada vjerovali i u kojoj su dugo vremena bili ekonomski iskorišćavani i politički zlostavljani.  Oni su vidjeli svoj jedini spas i sigurnost u svojoj samostalnoj državi, pa su zbog toga proglasili 10. travnja 1941. svoju NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.

Velikosrpski hegemonizam nije se mogao pomiriti sa činjenicom, da se hrvatski narod oslobodio beogradskog centralizma i uspostavio svoju samostalnu državu Hrvatsku. Ustao je u obliku četništva – oružanih srpskih odreda – da ubija nevini hrvatski narod i pali hrvatska sela, a sve pod firmom nekog ustanka protiv napadača – Talijana i Nijemaca, s kojima su ustvari u rušenju hrvatske države usko surađivali…

Dok su se hrvatske oružane jedinice odupirale i gonile četničke horde, koje su vršile svetosavski i velikosrpski zavjet, ponovno ostvarenje «Velike Srbije» – Jugoslavije i stvarali nered i dizali ustanke u novostvorenoj hrvatskoj državi, dotle su Titovi ljudi –komunisti – uživali privilegirani položaj. Stajali su skrštenih ruku i odobravali borbu hrvatskih oružanih snaga protiv četnika i veselili se postupcima okupatora za sve ono, što poduzimlju u svrhu istrebljenja nacionalnih ljudi. Oblačili su se u ustaške odore i ubijali srpski živalj, preporučujući, da im je jedini spas bijeg u šumu: «brda se hvati, šuma ti mati.» Oni su javno govorili: «što gore, to bolje za nas komuniste.» Komunisti ne samo da su odobravali nesretno stanje, stvoreno međusobnim ubijanjem Srba i Hrvata, nego su čak na to podstrekavali i javno govorili: «Sve ovo što se događa na terenu Nezavisne Države Hrvatske i po Talijanima okupirane Dalmacije, nama komunistima dolazi kao naručeno. Uništenje hrvatske i srpske buržuazije dolazi nam kao naručeno, jer bi ih inače, kasnije, mi komunisti morali klati». Oni su isticali, da okupator vrši jedan dio njihova posla, tako da će njima – komunistima, preostati samo mali dio buržuazije, da je pokolju, kad dođe njihov red. …

Hitler, je dana 21. lipnja 1941., napao Sovjetsku Rusiju. Sovjetska vojska, slaba i nespremna u svakom pogledu, morala je uzmicati. Pogaženi narodi Sovjetske Rusije, osobito Ukrajina, dočekali su napadače kao osloboditelje, i zbacili su sa sebe kleti sovjetski jaram. Sada je tek komunistička partija Jugoslavije vidjela, da je kucnuo čas, da pomogne Rusiju, a ujedno da oživotvori svoj partijski program – nametanje narodima Jugoslavije diktature proletarijata. Trebalo je raditi brzo, ali oprezno. …

Političko-komunistička pozadina pokreta trebala se je u početku zatajiti. U to doba došlo je do dokidanja Treće internacionale. Tako, da bi zavarali široke narodne mase, dokidanje Treće internacionale naglašavali su komunisti na svakom koraku. U prvoj godini, eda bi dobili za sebe što više boraca, osobito Srba, koji su u izbjegličkoj vladi u Londonu gledali nastavak vlade u Beogradu, nisu  napadali  izbjegličku vlada kralja Petra II. u Londonu. Regrutiranje se vršili, uglavnom, od Srba u Hrvatskoj i stanovnika na teritoriju okupiranom pod Talijanima – Dalmaciji. Tražili su kontakte s četnicima. Iskorištavali su   nezadovoljstvo članova Hrvatske Seljačke Stranke prema postojećem ustaškom režimu. Radi toga  se nije  napadalo, u početku, Mačeka. Hrvatsku Seljačku Stranku pozivalo se na zajedničku borbu protiv okupatora, ili na moralnu potporu u toj borbi. Vršio se pritisak na pojedine ugledne ljude. U prvi trenutak trebalo je blefirati i zavarati sve i svakoga. Sve snage koje su se odupirale okupatoru, trebalo ih  je, prvo, pridobiti, a nakon toga u svome zagrljaju ugušiti. One koji nisu htjeli s njima surađivati, jer su odmah u početku prozreli njihovu komunističko-revolucionarnu prozirnu igru i vidjeli u narodno-oslobodilačkom pokretu borbeno sredstvo za komunističku vlast, odmah su prikazivali kao ljude, s kojima se ne može surađivati, jer su kolaboracionisti i neprijatelji naroda, ili  kao ljude, koji su kočili borbu i koji se nisu htjeli boriti, nego su samo svojim pasivnim držanjem prema okupatoru taktizirali. Pred Hrvatima takove su prikazivali kao pristaše  izbjegličke londonske jugoslavenske vlade i često puta prišivali su im etikete ustaša ili četnika. Pred neupućenim Srbima takove su prikazivali kao Nedićevce, Ljotićevce, a u Sloveniji kao pristaše bijele i plave garde – pristaše Rupnika ili Novaka. Sve u svemu, svakog onoga koji nije htio pristupiti  partizanskom pokretu, nazivali su «kolaboratorom okupatora». Za uspjeh komunista bila su dopuštena  sva sredstva.

U službu su stavili najprije radio-postaju «Slobodna Jugoslavija», koja se javljala pa polako i postupno širila vijesti o partizanskom pokretu, izmišljala je o borbama i ofenzivama. Ona je bila ne samo jedini izvor vijesti u zemlji, nego i vani. Vijesti koje su se preko ove postaje davale, nisu bile kontrolirane od nikoga, pa su kao takove bile «mjerodavne» i «istinite». Važnije akcije, izvršene na terenu protiv okupatora, objavljivale su se kao djelo partizana, a sve ofenzive bile su izmišljene, jer su njemački i talijanski štabovi o tome šutjeli, a to zbog toga, jer ih nikada nije bilo; a ako su neke i bile, one su preko radija preuveličane, jer se radilo samo o mjestimičnim čišćenjima. Radio je objavljivao o brojčanom stanju i vojnoj organizaciji partizanskog pokreta. Objavljivao je vijesti o brojnim brigadama, divizijama i korpusima. Sve je to bilo izmišljeno i preuveličano, jer jedna brigada nije brojala, u početku, više od 120-150 ljudi, a divizija dvostruko. Međutim, partizani su izbjegavali svaki otvoreni sukob s modernim oružjem Nijemaca i hrvatske vojske. To nije bilo bez razloga, jer partizani su i brojem i naoružanjem bili puno slabiji. Njihovi gubici u ljudstvu imali su se pripisati raznim bolestima, epidemijama, osobito pjegavom tifusu, i gladi, koja je među njima vladala. Borbe su, uglavnom, bile koncentrirane na ustaše, jer su oni bili neprijatelj broj jedan, a domobrani, i oni koji nisu htjeli s njima surađivati, broj dva. Do četnika nisu puno držali. Četnici su otvoreno kolaborirali s Talijanima i Nijemcima. Osim toga, četnici su im masovno prilazili, jer su u partizanima vidjeli, da se bore za isti cilj – Veliku Srbiju – Jugoslaviju, i vršili su osvete nad Hrvatima. U Štabu Hrvatske, na čelu, bio je komandant Hrvat, ali glavnu riječ imao je politički komesar, koji je bio uvijek Srbin. Isto tako ZAVNOH nije ustvari imao nikakvu vlast, jer su sve odluke prvo donosile u Srpskom klubu, kojem je na čelu opet bio Srbin. U svim se važnim središtima partizanskog pokreta vodio popis osoba neprijateljski raspoloženih prema partizanskom pokretu. U tom popisu nalazili su se simpatizeri izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu, ustaše, HSS-ovci, označeni pod imenom Mačekovci, i četnici. Stalno se vršio pritisak na istaknute članove HSS, da pristupe u partizanske redove, a to zbog toga, jer su ljudi u partizanskom pokretu vidjeli na čelu pokreta  samo Srbe i komuniste, pa nisu se nikako odazivali pozivu komunista. Prilaz u partizane pojedinih članova HSS komunisti su znali vješto iskoristiti u svoje propagandne svrhe. Ako bi neki istaknuti HSS, osobito zastupnik, oklijevao, pozivali bi ga i molili barem da dođe na sastanak. Na putu na urečeni sastanak nastojali bi ih likvidirati. Sjećam se jednog urečenog sastanka, krajem 1942. To je bilo povrh Crikvenice. U Crkvenici boravio je zastupnik HSS dr. Tomo Jančiković, a tu je stalno živio zastupnik HSS crikveničkog kotara Franjo Borić. Obojica su se odupirali pozivu partizana. Ali nakon velikog nagovaranja od strane partizana, pristali su doći na urečeni sastanak. Sastanak se imao održati rano ujutro. S narodnim zastupnicima imao je poći i pisac ovih redaka. Ugovoreno je, da se nikako ne smiju napadati talijanske kolone, koje su svakog jutra iz Rijeke u Crikvenicu dolazile. To zbog toga, da ne bi Talijani, ako dođe do napadaja na njih, pobili one, koji bi se našli na tom putu. Sva je sreća bila, što smo mi zakasnili. Upravo u vrijeme, kada smo mi imali biti na putu do urečenog sastanka u Gornje Grižane, partizani su izvršili napad na talijansku kolonu u nadi, da će razljućeni Talijani pobiti sve one koji bi se našli na putu. Na taj su se način partizani htjeli riješiti onih HSS-ovaca, koji nisu pristajali s njima surađivati. Bilo je više slučajeva, kada su partizani pozivali ljude na sastanke i na putu na sastanak ih ubijali, bilo izravno ili izazovom okupacionih trupa. Partizani su unutar svojih jedinica politički nepoćudne pojedince ubijali i takova ubijstva opravdavali s izrazom “zalutao metak”. Naime, što se događalo? Za vrijeme borbe protiv okupatora, u kojoj je dotična nepoćudna osoba sudjelovala, bio je ubijen od svojih drugova – komunista. Nisu samo sa “zalutalim metkom” ubijali politički nepoćudne osobe, već i djevojke partizanke, koje su ostale trudne. Nisu znali, što bi s tim djevojkama u drugom stanju, ili pak s novorođenom djecom, pa najlakše sredstvo bilo je likvidiranje sa “zalutalim metkom”. Po gradovima ubijali su svoje protivnike na taj način, da bi svoju žrtvu dočekali skriveni iza nekog ugla, a što po uskim i vijugavim ulicama dalmatinskih gradova nije bilo teško.

Tako su u Splitu zabilježeni slučajevi ubojstava na ulicama: Čulića, Kaje Dvornika, Košte i Vojka Krstulovića. Nakon toga izdali bi proglas, kako “neumoljiva ruka narodnog suda uvijek budna i nesmiljeno kažnjava izdajice”. Njihove žrtve bile su obilježene kao “izdajice, tuđinski agenti i saboteri narodne borbe». Osobito su partizani bili grlati, kada su ubili istaknutog omladinca Hrvatske Seljačke Stranke u Splitu Vojka Krstulovića. Tada je objavljeno, da je narodni sud “slobodoljubivog i borbenog Splita maknuo iz svoje sredine čovjeka, čiji je život bio ispunjen protunarodnim radom. Izvršio je presudu nad agentom i članom protunarodne Mačekove klike, organizatorom bijele garde, nad prvoborcem izdaje, vođom sabotera, koji su imali rastakati zdravi organizam NOP-a. Maknut je osnivač razbijačkih klubova, vođa plaćenih izdajnika”. (Slobodna Dalmacija). …

Tito je vrlo dobro znao, da, po Marxovoj nauci, seljak neće nikada biti komunist, dok ima svoju zemlju, svoju kuću, svoju stoku i svoj gospodarski alat. On posjeduje sva sredstva za proizvodnju, iako u malom, on ipak proizvodi za svoj račun i na svoj način. On je, po Marxovoj teoriji, mali kapitalist, koji izrabljuje tuđu radnu snagu i tako stvara «višak vrijednosti», pa na taj način uvećava, odnosno gomila svoj kapital, koji je, po komunističkoj teoriji, zabranjen. Po Marxovom učenju, treba sve seljake lišiti zemlje, obeskućiti ih, i na taj način učiniti od njih proletere, koji će ovisiti o komunističkoj zajednici. I kada oni budu o njoj ovisni, tada će se dati lako mijesiti kao tijesto. U tome su partizani majstorski postupali, a sve pod lažnom parolom narodno-oslobodilačke borbe i gonjenja okupatora. Cjelokupna narodna privreda uništena je za 75 % u predjelima, u kojima su oni najviše haračili. To je teritorij, na kojem su partizani vodili borbe. To su krajevi Dalmacije, Like, Bosne i Hercegovine. U tim predjelima privreda je bila uništena za 90 %, a mjestimično i za 100 %. Uz glavne ceste, u spomenutim pokrajinama, nije bilo ni jedne kuće, a gdje su uz cestu bila sela ili zaseoci, ta su potpuno bila brisana s lica zemlje. Vidjela su se samo zgarišta, na kojima nije bilo ni kućeta, ni mačeta. A nakon rata pokušalo se prikazati, da je sve to uništio okupator. …

Istina je, da je u mnogo slučajeva i okupator uništavao, ali to je činio, jer je bio izazvan postupkom partizana, koji su stalno ponavljali: što gore, to bolje za nas komuniste. Nije ni okupatoru bilo u interesu to uništavati, jer su stanoviti objekti i njemu samom trebali, ali je uništavao izazvan postupkom partizana. Partizani su, bez strateških ili taktičkih vojnih razloga, izazivali ta uništenja. A zašto? Njima je to išlo u prilog, jer su se uništavala materijalna dobra imućnijih seljaka. Tako su se stvarali proleteri, ljudi bez ičega, sirotinja, koja, osim okova na svojim rukama, nije mogla ništa izgubiti, pa na taj su način jačali svoje redove. Sva paljenja i pustošenja išla su partizanima u prilog. Seljaci iz porušenih i popaljenih domova i sela nisu imali kamo, a niti su se na što mogli vratiti, nego jedini je izlaz bio – šuma ili pećina. To je bila njihova kuća – «brda se vati / šuma ti mati», a puška, novo oružje za «privredu». Djeca njihova postat će s vremenom valjani borci za komunizam, jer nemaju nigdje ništa, a odgojit će se negdje u šumi ili pećini, a u najboljem slučaju negdje u zbijegu na Srednjem Istoku. Na Srednji Istok – Egipat, partizani su prisilno evakuirali oko 25 000 stanovnika s otoka Brača, Hvara, Visa, Korčule i drugih predjela okupirane Dalmacije, samo da bi pokazali velikim Saveznicima, kako ih narod pred ofenzivama Nijemaca slijedi. U tim je logorima umrlo više stotina osoba, a najviše nejake djece.

Do pada Italije (rujna 1943.) akcije partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek kad su jače grupe počele bježati i kad u s Talijani vidjeli veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce. Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.

… Partizani su postupno mijenjali svoju taktiku. Osjetili su, naime, da su Talijani pred kapitulacijom, odnosno da nastoje, da se na vrijeme izvuku iz rata. Partizanski mjesni odbori stupili su u življu akciju. Organizirali su manje odrede mladića od 16-18 godina i njih zadržali u pripremi, da u zgodnom času prigrabe vlast. Izdržavati ove odrede moralo je čitavo selo. Svaka obitelj dobila bi dnevno pismeni nalog, u kojem je bilo navedeno, da dotičnog dana ima odnijeti hranu na određeno mjesto za toliko i toliko osoba. Bio je točno naznačen jelovnik kao i količina pića.

Ukoliko hrana nije odgovarala naručenom jelovniku, bila je vraćena natrag, a obitelji se prijetilo raznim kaznama. Tada su počeli nestajati preko noći razni ugledni i imućniji ljudi, za koje se znalo da nisu simpatizeri partizana. Osobito su bili na udaru članovi Hrvatske Seljačke Stranke, kao i oni, za koje se sumnjalo, da simpatiziraju s izbjegličkom kraljevskom jugoslavenskom vladom. Neki od njih odmah su na mjestu, bez ikakvog suda, bili ubijeni i bacani u jame, a neke bi, tobože, odveli pred sud u partizansku komandu. Tu su ih, navodno, izveli pred sud, a one, koji bi izjavili, da više neće biti «nacionalisti» (tako su bili obilježeni protukomunisti), te dali obećanje, da će raditi za partizane, puštali bi ih kućama, a «okorjele» i nepopravljive ubijali bi i bacali u jame. Onim nesretnicima, prigodom hapšenja sve je bilo opljačkano: novac, odijela, dragocjenosti, obuća, hrana, pa čak i vjenčano prstenje. Tako su i njihove obitelji ostale bez igdje ičega. Uhićeni vraćali su se svojim kućama izobličenih lica. Ti su ljudi bili tako obuzeti strahom, da uopće nisu htjeli nikoga gledati, niti bilo s kim razgovarati, nego su pognutih glava išli selom. … Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora. Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u ušima. …

U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli. …“

– Marice, srićo didova, mislim da smo za sada dovoljno čuli, evo se pite babine i o’ladiše, ajmo mi sad jist pa ćemo nastavit’ drugi put. Ta zar nismo dovoljno rekli da i sitne duše proglidaju koje nam dan pokvariše svojim pripuzništvom, tapše did unuke svoje dok baba riže pite.

– E baš sam se i umorila dide , ali ovim je iz prve ruke razotkrivena ispraznost Hloverkini’ tlapnji o nekakvim njenim dalmatincima, njenim partizanima koji su se borili protiv fašista i koje da je partija 45-te maknula i uvela komunistički režim, Bože nas sačuvaj i zakloni,kao i Araličine bajke o ZAVNOH-u, odlaže Marica listine, usput mirišući babin burek kojim zamiriši cili didov dvor.

– Dobro si se dide sitija ove ispovisti bivšeg HSS-ovca,  partizana i masonada svak vidi iz prve ruke što su i tko su to partizani bili! Da nam ne bi razni podrepaši danas podvaljivali rog pod sviću dok nas brane od današnjih njihovih sljedbenika i zagovornika, dodaje Jure hvaleći babin burek ispod sača dok ona zaliva tek izvađene vruće baklave

– Marica je to pronašla, zlato didovo, i poslin ćemo to pročitat’ do uskraj kad nam se ‘tići naši dobro najidu, jer prazna vrića ne stoji, je l’ tako, nazdravlja did s bukarom zadovoljno gledajuć blagoslovljeni dvor.

Did Vidurina

 

 

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna