Knjigozori Miljenka Stojića: Dotičem ti postojanje

0
692

Vlastita naklada, Zadar, 2015.

Tamo negdje u dubokom Srednjem vijeku rodili su se soneti i ubrzo zagospodarili pjesničkim nebom. Bilo je to vrijeme kad su se Sv. Franjo i drugi borili za brata čovjeka, shvaćali da iskvarenost bogatstva i bogataša dovodi svijet u opasnost. Zbog toga su pozivali na siromaštvo, ono smisleno, okrenutost prema Bogu u sebi i okrenutost prema svijetu oko sebe. Ali, puno toga ne bi tako. Zabljesnu prosvjetiteljstvo i mrak posta gušći. Umjesto o gradnji progovori se o razgradnji. I bi to nešto veliko, suvremeno. Kao one rebatinke na obijesnoj mladeži. Tek ih kupili, a već su isprane i rasparane. Diče se time jer tako se sada nosi. Primijenimo li sada ovu društvenu stvarnost na Roka Dobru onda možemo reći da je dalek od nje, ali je tako suvremen. Dubinski je progovorio o sebi, o svijetu oko sebe, a okanio se ispraznih teorija i stavova o hermetizmu, moderni, postmoderni…

Čitam Dobrine sonete i uživam. Kao da pred očima imam vrsnog graditelja katedrala, onih iz Srednjeg vijeka, ne sadašnjih. Prije dva tisućljeća u Svetoj zemlji umro je čovjek koji je očito bio i Bog. Pribili su ga na križ poput zadnje hulje. Njima je, naime, takva smrt poglavito bila namijenjena. Ali on je nakon toga uskrsnuo i svima im pokvario naum. Roko Dobra proživljava duboko tu dramu koja se protegnula kroz vrijeme i trajat će dok ga god ima. Dobro i zlo neprestano su u opreci, a mi ne možemo stajati sa strane. Moramo se opredijeliti, započeti svoj sonetni vijenac. Magistrale će se očito pjevati pred Gospodinom. Kakvi su bili naši životni stihovi, jesmo li ih ispraznili sadržajem ili smo ih okupali u mudrosti Bogočovjeka obješenog na križ i kao takve pustili da mijenjaju vrijeme u kojem postojimo? Sve ovisi o gradnji, gradnji katedrale našega postojanja.

Sve je ovdje zaista ispunjeno pogledom na našu drugu domovinu i pogledom na ovu domovinu kojom gazimo nekada kroz blato, nekada ravnim putem, ali je naša. Drama se odvija pred našim očima. …netom što su se čovjekovi čini,/ umjesto Pravdi, poklonili glasu// mrskih hijena što digle su glave/ baš kad je Pilat prati ruke stao,/ uvjeren da mu pripada kus slave,// il’ kad mi inkub nad zipkom zavlada./ Zaridah gorko čim je befel pao:/ sina Božjega na križ jošte mlada! (Postaja I.) Očito prepoznajemo da ovo nisu neka prošla vremena. Ona su još tu. Ruke se peru na sve strane. Znamo mi to dobro, i nas neprestano vješaju na križ. Nije važno je li mu ime prva Jugoslavija, druga Jugoslavija, ubojstva po inozemstvu, ubojstva u Domovinskom ratu, izrabljivanje u tzv. demokraciji, svejedno. Križ je križ, bilo mu drvo malo više ili malo manje kvrgavo. Otkuda Kriste, u Tebi mir sada/ pod drvom križa, dokle ja zdvajam, jer/ u meni čut je rug prvog Tvog pada?! Postaja II.) Potpuno logično pitanje, pitanje koje nas uvodi u otajstvo Kristove muke i otvara nam oči duše da jasno spoznamo što se zapravo događa i krenemo pravim putem.

O Kristovoj muci naoko je dosta pisao i naširoko hvaljeni Miroslav Krleža. Nazivaju ga bardom, čovjekom koji je natkrilio vrijeme. Ali njegove pjesme o Kristu, da pustimo prozu kraju, ječe prazninom, izgubljenošću u prostoru i vremenu. Njegov Krist nije Krist kojeg treba slijediti, to je Krist kojeg samo možda trebamo sažalijevati i ništa više. Roko Dobra ni u jednom slovu soneta ne misli tako. Nije suvremen na krležijanski, suvremen je na matoševski način. Ne zanima ga nikakva ideologija koju je Krleža nemilice širio, zanima ga čovjek u svom trpkom hodu ovom kuglom zemaljskom, čovjek vjernik, čovjek domoljub, slično kako to Matoš doživljuje. Zbog toga će njegovi stihovi živjeti duže nego što im se predviđa. Oni nas preispituju i odmaraju, klešu našu katedralu duha. Da bi to postigao, pjesnik neprestano poseže za novim udarcem dlijetom, dotjeruje svoje djelo kao Michelangelo svoje kipove. Na kraju se cijedi čista umjetnost, djevičansko ulje iz dozrelih plodova.

Svakako u ovom govoru o Dobrinim sonetima ne smijemo zaboraviti ni slike Stjepana Katića. Ustrajno prate postaje ovog sonetnog puta križa. Potka su im jake boje. U tami se odvija nasrtaj zla na dobro. Rekao bi čovjek da je magla pala na sva zbivanja. Sude Isusa, on pada pod križem, susreće se sa svojom Majkom i prijateljima na putu, pribijaju ga na križ, umire. Gotovo. Ali, ne. Uskrs je tu. Boje se mijenjaju. Sada su one svijetle, pune nade, i nadalje jake. Poruka je jasna onome tko je želi čuti. Dotaknuli smo postojanje Isusa Krista na ovoj zemlji, dok je on u isto vrijeme dotakao i naše. Rađa se jedinstvo. Bog i čovjek idu ruku pod ruku da nadžive vrijeme.

Iako se obično ne osvrćemo na životopise i bilješke donesene uz neko djelo, ovdje čini mi se treba. Preko njih saznajemo pozadinu nastanka ovoga djela, pa se više možemo u njega udubiti, odnosno lakše mu shvatiti povezanost s određenim podnebljem. Dobra tu govori kratko i o sebi i o slikaru koji mu je pomogao u nastajanju sonetnog vijenca. Njega naziva i pjesnikom kista, a sebe prikazuje kao čovjeka koji još traga iako je u dubokoj starosti. Ne susreću se često ovakve stvari. To je ono naše domoljublje koje nas čini prijateljima čitavog svijeta i prijateljima svoga malog ozemlja. Ili drukčije rečeno, kršćanstvo na djelu. Utiskujemo svoj pečat u postojanje i ne stidimo se da smo takvi. Kad bi A. G. Matoš sada bio živ, zadovoljno bi klimnuo glavom. Znao bi dobro o čemu govorimo, on pravi umjetnik stiha i soneta, pravi umjetnik ljubavi prema svojoj domovini i svim ljudima.

Stoga bje jasno ko suza na dlanu/ (već kad Te, Kriste, hulje mrtvog hoće)/ da će i moj duh srdžbom silnom planut// sa oštrih hridi, što oštre i mene./ Ali, kad grune banda paklom zloće,/ jad s križem teškim Cirenca tad prene. (Postaja IV.) Pjesnik reče i ovo: Al’, još ne reče Aleluja! žrtvi,/ koju, pravedan, podnese s mukama;/ nego osjetih, kako su i mrtvi// hordama svrhom da Čovjeka tlače,/ nad Tvojim, Mili, smirenim rukama,/ dok Te skidaše, Golgoto, moj plače! (Postaja XII.) Tako je to u životu. Neprestano muka i poteškoće, međutim i smirene Kristove ruke. Imamo li snage primiti ih u svoje ili ćemo ostati i nadalje u grču? Mi smo i Šimun Cirenac, i Veronika, i jeruzalemske žene, i… puno toga što biva drukčije kad se poveže s Bogom. Osjećam kako je Roko Dobra odložio svoje dlijeto, svoje pero, i gleda dovršeno djelo. Trebao bi biti zadovoljan. Progovorio je ljudski, kršćanski, umjetnički. A kad se sve to spoji onda se ima nešto vrijedno u rukama. Ostaje nam zapljeskati, onako iz duše.

Miljenko Stojić bpz.ba