MARKO LJUBIĆ – ‘Čović je stranac, a Nikolić, Vučić i Dodik su – naši’

0
667
Autor: Marko LJubić / 7Dnevno /Ljubic-158x90 

Rukovodstvo Srbije, potom i RS-a, preko medija se udomaćilo u hrvatskim domovima i kolektivnoj svijesti. Očito je to neka vrsta pričuvnih hrvatskih državnika i političara! Posve je druga situacija s hrvatskim političarima iz BiH. Oni, a niti oni koje oni predstavljaju – nisu vijest

Problem odnosa Republike Hrvatske i Republike Srbije gotovo je svakodnevna tema u Hrvatskoj. Uočljivo je u tom kontekstu vidjeti, upravo zbog značaja koji mediji daju tim odnosima, pa i nevjerojatne i ničim opravdanim objašnjive servilnosti u najmoćnijim, prije svega televizijskim, medijima, da je rukovodstvo Srbije, zatim Republike Srpske, postalo udomaćeno u hrvatskim domovima i kolektivnoj svijesti. Gotovo kao da se radi o nekoj vrsti pričuvnih hrvatskih državnika i političara.

U Hrvatskoj to već odavno nije vijest. Vijest bi bila da se u Hrvatskoj u udarnim televizijskim terminima počne pojavljivati lider hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, Dragan Čović.

Gotovo egzotična informacija je ako se tu i tamo uz hrvatski državni vrh, najčešće u paketu s ostalom dvojicom članova Predsjedništva BiH ukaže Dragan Čović, lider hrvatskog naroda u BiH. Kao da je grijeh prikazati ga bez obavezne multietničke pratnje BiH, ili kao da se radi o trojici plemenskih poglavica iz Afrike, s kojima ćemo ponovo revitalizirati Pokret nesvrstanih.

O čemu se tu radi? U međunarodnom pravnom pogledu, sa stajališta sporazuma koji su okončali ratne sukobe u Bosni i Hercegovini, posve jednak međunarodni status legaliziranog interesa i obveznosti imaju i Srbija i Hrvatska prema pitanjima uređenja, statusa, razvoja i uopće funkcioniranja Bosne i Hercegovine.

Status Hrvata u BiH nije samo unutarnje pitanje te države

Zašto se Hrvatska boji pokazati prirodan interes za pitanja BiH i tamošnjih Hrvata?

Razloge isključivo valja tražiti u razvoju društvenih i političkih odnosa u samoj Hrvatskoj. Matrica koja je u Hrvatskoj nametnuta je – to su unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. A nisu.

Razlog? Zbog toga, a to sam više puta isticao, što nijedan problem Bosne i Hercegovine, a pogotovo statusa Hrvata u BiH, ne može ne biti izrazito bitan hrvatski državni i nacionalni problem. Jednostavno, hrvatska državnost počiva na tronošcu, pri čemu je jedna stožerna noga u Zagrebu, druga jednako bitna i utoliko bitnija zbog nestabilnosti podloge i okolnosti utjecaja na nju, ona u Mostaru, a treća ona – iseljene Hrvatske gdje god bila. Iako je državni stol u Zagrebu, on ne može opstati bez bilo koje svoje noge.

Dragan Čović je prema rezultatima posljednjih državnih izbora u BiH uspio okupiti sve hrvatske nacionalne snage u BiH pod zajedničku platformu. S obzirom na osporavanja, sukobe, udarce što od međunarodne zajednice što od suprotstavljenih snaga u HDZ-u, što u medijima, pogotovo onima u Hrvatskoj, a što zbog naslijeđa ratnoga i poratnog kaosa, gdje su kao i u Hrvatskoj nakon smrti Gojka Šuška i Franje Tuđmana otvorene višegodišnje borbe za prevlast, nimalo nije bilo lako objediniti hrvatsku nacionalnu scenu u BiH.

Pri tom se prije svih Čovića nastojalo osporiti kao nekakvog autokrata, koji zanemaruje razvoj demokracije i političkog pluralizma u hrvatskoj komponenti u BiH, a okupljanje svih političkih institucija pod sasvim prirodan krov najvažnijega i najjačega HDZ-a, proglašava se i u sarajevskim krugovima ali i u Zagrebu – dokazom te autoritarnosti.

Hrvatski identitet u BiH je – fizički ugrožen

Stvari stoje posve suprotno. Priča o razvoju demokracije, ideja civilnoga društva i pluralnosti u hrvatskoj komponenti izravno je ovisna o stanju i statusu nacionalne državnosti. A hrvatski identitet u BiH je – fizički ugrožen. Hrvatski narod je jedini narod u BiH koji nema teritorijalnu komponentu državnosti, a grad Mostar – koji je posve prirodno sjedište i središte hrvatske nacionalne državnosti u BiH – je predmet višegodišnjih sukoba s bošnjačkom politikom oko temeljnih formi uređenja i funkcioniranja. Hrvatski narod je većinski u Mostaru, oslonjen je na izrazito većinske hrvatske nacionalne prostore, jedini je grad u BiH gdje je posve prirodno utemeljiti hrvatske nacionalne pa i državotvorne institucije u toj zemlji, a to godinama nakon rata tamošnji Hrvati ne mogu, nikakvim prijedlozima i politikama ostvariti kao službeni čin državne politike Federacije, ali i BiH. Cinizam je u svemu tome, što i hercegovački Bošnjaci propadaju dnevno u svakom pogledu bez snažnog Mostara i pristajući na dugogodišnja isrcpuljujuća osporavanja hrvatske državnosti.

Zna li to netko u Hrvatskoj? Rijetko tko. A to je tragičan nedostatak državotvorne svijesti.

Po posve istoj mantri kao i u Hrvatskoj navodna civilna, antifa, nevladina i lijeva politička industrija u BiH ruku pod ruku s ovom u Hrvatskoj, ciljano i organizirano nastoji nacionalno pitanje proglasiti sekundarnim i nebitnim, afirmirati građansko i zadati trajni smrtni udarac hrvatskom narodu u BiH.

To je krajnje neprijateljsko okruženje za definiranje i afirmaciju nacionalnoga pitanja i temelja nacionalne državnosti.

Svi pod kišobran HNS-a – to je velika Čovićeva zasluga

Čović je, usprkos tome, uspio postići prag za pokušaj rješavanja tog problema. Nacionalno jedinstvo.

Usprkos lokalnim osporavanjima, usprkos podjelama u HDZ-u koje su prijetile raspadom i gotovo uništenjem stranke, Čović je prvo uspio okupiti dugogodišnjim strpljivim radom sve najvažnije institucije i ideje hrvatskoga naroda u BiH pod kišobran Hrvatskog narodnog sabora, trpeći pritom teške udarce s duboko umješanim političkim prstima službenog Zagreba i hrvatske javnosti, pogotovo u razdoblju prethodne federalne i državne vlasti, koju je predvodila prokomunistička platforma, sklepana od svih protivnika – tamošnjega HDZ-a.

Iako je tu platformašku vlast podržavala lijeva politika u Hrvatskoj na različite načine, Čović je usprkos otvorenom negodovanju dijela hrvatskih struktura u BiH, pa i značajnog dijela HDZ-a, održavao pragmatične političke odnose s Josipovićem i Zoranom Milanovićem, vodeći se logikom da ih je bolje – bez obzira na sve – imati u pojedinim trenucima uz sebe, makar i uz žrtve, nego kao otvorene neprijatelje. Jednostavno, vrijedilo je i bilo je nužno, barem javno, s vremena na vrijeme poslati sliku bliskosti sa Zagrebom. Radi međunarodne zajednice i BH javnosti. Zbog toga su ga u Hrvatskoj razapinjali, psovali po Hercegovini, ali u jeku bošnjačkog proljeća koje je opasno prijetilo požarom neslućenih razmjera u BiH Zoran Milanović je doletio u Mostar i stao uz rame tamošnjim Hrvatima.

Razapet između otvorenih destrukcija federalne platformaške vlasti, koje nisu bile moguće bez blagoslova moćnih predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu, i prirodno nezainteresirane Kukuriku vlasti u Zagrebu, te pred prilično presudnim izazovima koji su prijetili trajnim štetama hrvatskom nacionalnom identitetu u BiH, Čović je vještim manevrima uspio okupiti sve relevantne političke i društvene silnice u BiH, a istovremeno održavati koliko-toliko pristojne odnose sa službenim Zagrebom, kakav je god bio.

Bez kojega ni u kojem slučaju Hrvati u BiH ne mogu niti su mogli iskoračiti iz okova zatečenih odnosa u kojima su Hrvati bili gubitnici na dnevnoj bazi.

Raspodjela novca u Federaciji, blokiranje razvojnih programa…

Primjera radi, raspodjela proračunskih novaca, prije svega PDV-a, u Federaciji godinama je namjerno krivotvorena, prema posve netočnim podacima o broju stanovnika, pri čemu je recimo Zapadnohercegovačka županija oštećena za desetine milijuna KM, jer je dobivala sredstva na temelju 75 tisuća stanovnika iako je imala više od stotinu tisuća stanovnika.

Ta raspodjela, blokiranje razvojnih programa, zakonska rješenja koja su ometala razvoj infrastrukture, gospodarstva i poduzetništva, snažno su se i vrlo štetno odražavali na razvoj mjesta pod većinskom hrvatskom upravom, iako su i danas uprava ta mjesta i upravne jedinice daleko razvijenije od svih ostalih jedinica u BiH.

Pobjedom na zadnjim državnim, prije toga lokalnim izborima, koja je usporediva s pobjedom HDZ-a na prvim demokratskim izborima, Čović i njegovo rukovodstvo su zaokružili prvi stupanja strpljive i višegodišnje borbe za, prvo, novo jedinstvo hrvatskoga naroda, drugo, za koliki-toliki utjecaj na državnu politiku, kako u Federaciji tako i na saveznoj razini.

Ali, u ostvarivanju konačnih političkih ciljeva – njihove mogućnosti su jako ograničene strukturom međunarodnih ugovora koji održavaju zapravo kakvu-takvu državnost Bosne i Hercegovine.

U tom kontekstu valja gledati i na aplikaciju za članstvo u Europskoj uniji, koja iako ništa stvarno trenutno ne donosi, znači puno više – trajno internacionalizira političke odnose u BiH, bez čega Hrvati kao najmalobrojniji narod nemaju nikakve šanse.

Vratimo se na početak teksta.

Golema slabost i propust hrvatske državne politike

Zašto u hrvatskoj državnoj i institucionalnoj politici nema svijesti da je nužno stvarati i afirmirati kulturu obveznosti prema zejedničkim hrvatskim interesima u Hrvatskoj i BiH, koja se ne može afirmirati bez medijske nazočnosti i trajnog interesa vodećih medija u Hrvatskoj?

To je golema slabost i propust hrvatske državne politike.

Činjenica je da danas na unutarpolitičke odnose Bosne i Hercegovine daleko veći, javni, legalni i međunarodni politički utjecaj ima Erdoganova Turska nego Hrvatska. Da Srbiju ni ne spominjemo.

U zadnjih nekoliko godina gotovo potpune blokade informacija, interesa, suradnje i vijesti iz Bosne i Hercegovine, tamošnje vodstvo hrvatskoga naroda je uspjelo dakle zaustavi eroziju državnosti koja je zaprimila zabrinjavajuće destruktivne razmjere, zatim stabiliziralo vlast i suradnju između hrvatskih regija u BiH, uspjelo nametnuti strpljivim lobiranjem pitanje statusa Hrvata kao bitno i ozbiljno pitanje, a razvijaju se i komparativni oblici opstanka, oni koji ne nose naziv politički.

Razvijaju se mostarsko sveučilište, društvene i akademske institucije, formirana je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a prije pola godine formirana je i nacionalna televizija u Mostaru, koju su svojim novcem formirali hrvatski gospodarstvenici u BiH.

O tome su u Hrvatskoj ne zna ništa.

Kakav je, dakle, stvarni odnos današnjeg HDZ-a u Hrvatskoj, kao ključne sastavnice vlasti u zemlji, pri čemu je vrlo važan i utjecaj predsjednice Republike, prema politikama i namjerama Dragana Čovića i njegovog rukovodstva u BiH?

Teško je to sa sigurnošću reći.

Jedino se može prilično sigurno reći da je, barem prema vidljivim informacijama, to daleko od nužnog, obaveznog i – dovoljnog. Pažljiviji promatrači u nedostatku jasnih političkih stavova, elemente za sklapanje mozaika traže u naizgled sporednim i posve nepolitičkim detaljima. Recimo u porukama HDZ-u bliskih novinara i autora. Više sam puta tijekom zadnje dvije godine zapazio otrovne kritike i prilično nategnute optužbe na račun Čovićeva vodstva u tekstovima Tihomira Dujmovića ili u primjedbama Velimira Bujanca. A percepcija Bujanca i Dujmovića je da je njihov stav gotovo uvijek skriveni stav nekoga iz samog vrha HDZ-a. Zbog toga su takve poruke zabrinjavajuće, jer se ne radi o običnim kritikama.

Čović je, što god tko mislio o njemu osobno, uspio postići prvi i temeljni preduvjet za ozbiljan pristup trajnijem definiranju hrvatske državnosti u Bosni i Hercegovini. Ostvario je praktično jedinstvo svih hrvatskih institucija, pri čemu je pokazao i ozbiljnu državničku odgovornost suzbijajući bivša otvorena suparništva pa i neprijateljstva, što se najbolje može vidjeti u novom repozicioniranju bivših nositelja HDZ-a 1990., prije svega Bože Ljubića i dijela najužih suradnika.

Čović je dosegnuo plafon, na potezu je RH

Međutim, Čović je sa svojim vodstvom dostigao svojevrsni plafon u rješavanju temeljnih nacionalnih pitanja Hrvata u BiH, jednostavno zbog toga što je ovakva državnost BiH kojoj svjedočimo – međunarodni protektorat i prije svega stvar volje međunarodne zajednice. A tu se onda po definiciji uključuju sve zainteresirane države, međunarodni faktori i silnice, koje uvelike nadilaze mogućnosti nacionalnih rukovodstava u BiH.

Republika Hrvatska mora bitno snažnije i samosvjesnije reagirati i prihvatiti pripremljen posao Dragana Čovića i njegovog rukovodstva kao platformu s koje mora kandidirati hrvatsko pitanje u BiH, a time i bilo kakvu državnost BiH, pred najvažnije države svijeta.

Pametna politika priprema smišljenim javnim djelovanjem svoje političke odluke i postupke, pa je zbog toga nužno mijenjati aktualni status hrvatskih političara iz BiH kao potpunih stranaca u hrvatskim vodećim medijima.

Na žalost, dugogodišnjim smišljenim destruktivnim djelovanjem antihrvatskih silnica, ali i neznanjem hrvatskih politika, trenutno je većina Hrvata u Hrvatskoj kritično nezainteresirana za status svojih sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini.

Pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman je u raspletu ratnih događaja u Bosni i Hercegovini s dva sporazuma, u kojima je Republika Hrvatska bila nositelj procesa i nadzora nakon njihovog potpisivanja, trajno legalizirao strateške interese i prava Republike Hrvatske u definiranju Bosne i Hercegovine. To su Washingtonski i Daytonski sporazum, pa je svako isticanje da je status BiH unutarnjepolitičko pitanje te države zapravo samo bježanje od vlastite odgovornosti.

Ili nešto daleko teže i lošije.