svrćući se i gledajući unazad došlo je do nekog centra u mom mentalnom sklopu da sam propustila. Što sam propustila? Šanse koje su mi se pružale i koje nisam ni uzimala u obzir, o tako presvijetla ja! Zvijezda u usponu. Kraljica svijeta! Savršen spoj svega najboljega među običnom rajom! [bullshit da prostite]
Ne, sad ozbiljno. Ne smatram se ničim od navedenog, dapače; no, nikada nisam bila spremna uzeti u obzir neke mogućnosti koje su mi se pružale jer valjda nisam imala muda. O, ja frajer.
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, i što je najgore, iz godine u godinu- propuštam, ne trudim se, ne marim, boli me briga. I kada vlak otpiči, tada me počne boljeti briga i brinem se od boli. Jednom sam propustila važnu priliku jer se nisam dovoljno informirala, a kao bilo mi je stalo, drugi put sam je propustila jer mi nije bilo dovoljno stal0, iako sam kao furala fazon da mi je to ful bitno.
Ambicioznost mi nije u krvi, prije inertnost i nemar, doduše sve u nekim ograničenim i dozvoljenim količinama, ali stid me, stid me mene same. Evo ove nadasve nebitne riječi počela sam pisati, ne vjerovali ili da, još u davnom mjesecu srpnju/ julu. Danas je 30. rujan/ septembar. Pa nek’ mi je na sramotu! A zašto? Čuj, zašto? Jer mi nije stalo, iako je, jeste stvarno, skoro svaki dan razmišljam o riječima, stvarima, rečenice se same sklapaju, ali ne da mi se. Nemam cilj i nemam plan. Čak počinjem odustajati od ove prilike koju sam propustila, iako mi se ponovno pruža. To mi valjda dobro ide.
Ideja mi ne manjka, dapače, u ovoj lijepoj glavici ? svakakve se stvari vrte.
No, poanta bi trebala biti i zaista ne smijem ovako nastaviti, da ni sama ne znam. U dosta slučajeva mi čak nije ni žao. Koliko je isplaniranost dobra, toliko puta ti isti planovi propadnu u vodu. Možda zato i izgubih nekad davno brigu i želju.
Nemojte ovako kao ja. bpz.ba
