Krug

0
767

 

Amerika još čeka, možda nove izbore, a možda konačnu strategiju za odnose i s prijateljima (Britanija – Njemačka-Francuska) i partnerima (i protivnicima) Rusima. A tu je i Erdogan. Velika šahovska ploča nikad ne miruje.

Za bpz.ba piše Marko Tokić “kad čitam šutim, kad šutim čitam što profesor Tokić piše! bpz.ba

Šator u Vukovar – što se dogodilo? Jesu li Vukovarci na strani Freda Matića? Je li šator bio hir Klema i Glogoškog?! Je li se tamo tek bančilo nečijom voljom 555 dana?

Kažu da je šator bio politički projekt. Oba su pala. Ako je bilo pitanje, a jest, između obnove južnoslavenske ideje i hrvatske slobode zar je to grijeh?

Svaka hrvatska izjava treba biti mjerena i odmjerena, jer je osjetljivost  iznimno velika. Ponos hrvatskoga ratnika nema cijenu. Petnaestogodišnje nasilno vraćanje u „region“ nije uspjelo. I umjesto da se ohrabreni novim pravcem hrvatske vanjske politike i stavimo na raspolaganje mi tražimo dlake u jajetu.

A opet, ako kritički ne govoriš i ova nova vlast umislit će da dobrim pravcem zaslužuje podršku bez primjedbi. Potporu za pravac svakako, ali pristajanje na šutnju i odobravanje baš svakog poteza ne smije se očekivati. Nisam šutio za Šeksa (i njegove savjetničke usluge: locirati, identificirati, uhititi i transferirati), pa ne mogu ni za Matu (pola meni, pola tebi, pola da ne spominjem čovjeka bez potrebe), jer ako nije savjetnik za ekonomiju u kojoj, moguće je, ova mudrost može imati primjenu, ne znam u čemu bi drugo Očenašek mogao ikoga savjetovati (ne ulazim tu u medicinu: o politici je riječ), jer je čovjek svoj vijek potrošio na opanjkavanje pokojnog prvog predsjednika (svih Hrvata), brinuo, kao ministar (na svoje uši sam ga slušao), za Hrvate u Žepi (umjesto u Žepču: toliko o upućenosti i savjetovanju), hvalio se iznimnim prinosom dokidanju Hrvatske republike Herceg Bosne (pa mi Hrvati posljedice njegove mudre politike osjećamo i danas, više diljem svijeta nego u rođenoj zemlji), jer su nam u ovoj, i ovakvoj, Bosni i Hercegovini dani izbrojani: sudbina potpunog nestanka i više je nego izvjesna i ona je tek pitanje vremena.

A opet ne mogu se niti ovakve primjedbe predsjednici upućivati bez jasne naznake da se podržava njezin otpor obnovi „regiona“. I stoga i predsjednica treba razlikovati kritiku od kritizerstva. Ovih je dana jedan naš portal (kojega ipak čitam zbog dobrih kolumnista) objavio navodno kritički napis o tome da je predsjednica umjesto na obljetnicu Bljeska otišla na Mali Lošinj diviti se poganskom kipu Apoksiomena (o propagandističkoj nakani najbolje svjedoči pridjev koji je upotrijebljen kako bi se u dubini nesvjesnog potakla tradicionalna kršćanska reakcija). U maniri najboljih propagandista traži se na sve moguće načine razlog da se predsjednicu oblati u braniteljskoj populaciji. Nakon nedovoljno izbalansiranog iskaza (a i to je greška njezinih savjetnika, jer to su državničke izjave koje se pamte, jer se izriču o iznimno osjetljivim temama i svaka nijansa je od iznimne važnosti) o zločinima režima Nezavisne Države Hrvatske (i njezinoj ovisnosti o poraženim silama u drugom svjetskom ratu) u kojoj je propustila naglasiti opravdanost želje hrvatskoga naroda za vlastitom državom (koja je često i osporavana upravo zbog navedenih razloga) te da smo tu želju ostvarili Domovinskim ratom i da je uzaludno svako osporavanje hrvatske države njime izborene i da su uzaludni pokušaji poistovjećenja njezine domoljubne vlast s režimom iz Drugo svjetskog rata kojega prepuštamo sudu povijesti (za kojega se nadamo da će biti utemeljen na istini o događajima). Ne sumnjam u dobre nakane i onako sročene izjave, no ona je imala manjkavost da ju se moglo razumjeti kao poistovjećenje režima i države. Hrvatsku smo voljeli čak i kad je Mesić upravljao njome. Hrvatsku smo voljeli čak i kad je svedena na socijalističke granice i bila samo republika u komunističkoj Jugoslaviji. Hrvatska se voli. Ako si Hrvat to se podrazumijeva (i kada se mnogo toga ne događa u skladu s našim očekivanjima).

Ako je Erdogan odgovor na Rusiju, to donekle ima smisla. Ako je Erdogan jedini izlaz to nije mudro rješenje, ukoliko je on dio američkih dogovora može biti prihvatljivo, no uvijek treba znati razliku između američkih hrvatskih interesa (američkih interesa unutar kojih i za Hrvate ima mjesta) i hrvatskih hrvatskih interesa. Nisam siguran da se u ovakvim okolnostima ovi drugi mogu ostvarivati bez onih prvih, ali je razliku ipak važno znati.

Britanija je protiv proširenja Eunije na zemlje Balkana (odavno postoji britanska težnja za sprječavanje njemačkog prodora na istok). Rusija se uklapa u britanska nastojanja svojim interesima na Balkanu i po tim šavovima gotovo da puca Eunija. Amerika još čeka, možda nove izbore, a možda konačnu strategiju za odnose i s prijateljima (Britanija – Njemačka-Francuska) i partnerima (i protivnicima) Rusima. A tu je i Erdogan. Velika šahovska ploča nikad ne miruje.

Dragan Lozančić podnio ostavku. Ako je tek sada shvatio da nije otkrio tko je nacrtao svastiku na Poljudu, da mu se četništvo svakodnevno rehabilitira i mobilizira u državi (te sljubljuje u političkim nastojanjima s komunistima i zagovarateljima obnove jugoslavenske države) i prijeti opstanku države Hrvatske onda je zaslužio nečasni otpust (i nedovoljan iz jednostavne političke logike), nastranu odbijanje poslušnosti predsjednici (i njezino opanjkavanje predsjednicima vlade ili vlada). Možda mnogi i ne znaju da je to bio (do ostavke) prvi obavještajac u Hrvata (a tek je sad shvatio da je predsjednica izabrana, a kako sada stvari stoje, unatoč svim nastojanjima neprijateljskih obavijesnih i inih agencija, na toj dužnosti će i ostati, ako ne duže, makar do kraja mandata).

Tko je srušio Stari most? Iako je ovih dana objavljena kopija dokumenta kojega je potpisao Arif Pašalić 7. studenog 1993. u kojem se daje zapovijed (izdaje naređenje) da „Divrezantska četa Mostarskog bataljona“ u luk mosta postavi tri protutenkovske mine te ih prigodom sljedećeg napada trebaju aktivirati simulirajući izravni pogodak što trebaju zabilježiti televizijske kamere (za što se zadužuje dežurni oficir za IPD i sigurnost): „Snimak dostaviti svim medijima i predstaviti ga kao napad agresorske hrvatske vojske“ – to gotovo da nije u javnosti imalo nikakva odjeka. Iako su indicije postojale i ranije, ovo je tek potvrda one da tajne prije ili kasnije iziđu na vidjelo. Naime, zamislite kolika je vjerojatnost da baš u trenutku pada mosta (prigodom  granatiranja) imate u ratnim uvjetima kamere (s dobrim baterijama) koje snimaju njegovo rušenje (kolika je to vjerojatnost)? General Slobodan Praljak (za potrebe obrane) angažirao je neovisne stručnjake da pokusom dokažu (uspoređujući ga sa snimkom pada mosta) da je most srušen postavljenim minama (o čemu se na temelju snimaka i bez pokusa moglo govoriti). I sad ćete reći pa i na samom sudu u Haagu je ustvrđeno da je most bio legalni vojni cilj i čemu tolika frka oko hrpe kamenja u Neretvi, kad nad rijekom sad ionako stoji ljepši i stariji. Bitno je zbog povijesne istine, a i zbog laži koje i ovih dana šire se u prostoru. Naime, Momčilo Krajišnik hoda okolo zagovarajući navodno novi krug srpsko muslimanskog prijateljstva priča kako mu se Praljak u Haagu hvalio (iako je na samom sudu to opovrgavao) da je srušio Stari most. Da sve to skupa nije važno ne bi Krajišnik o tome pričao, niti bi svi oni koji su taj dan bili u Zagrebu s Praljkom to demantirali. Sa stajališta povijesne istine iznimno je važno da je ono što se dogodilo bio vješt medijsko propagandni potez od kojega se i danas branimo (a da su oni istinu znali, svjedoče i pjesme mostu u čast i oni sami tek nježno mu se ispričavaju: Stari je morao pasti dole). I da ćemo, ne budemo li budni, i ubuduće biti izloženi takvim vrstama obmane.

A kad se medo vrati iz Rusije vjerojatno će sve svoje spoznaje podijeliti s hrvatskim vrhom: predsjednicom ili na zatvorenoj sjednici Sabora. Toliko je medo važan da će njegove informacije promijeniti našu politiku doprinijeti blagostanju hrvatskoga naroda i hrvatske države da mu se morao ostaviti ured doživotnog predsjednika. Ako ne znate ništa o Mesiću, dovoljno je prisjetiti se Ive Andrića koji je kao jugoslavenski diplomat radio na postizanju sporazuma nacističke Njemačke i Jugoslavije (neki govore da je čak bio i potpisnik sporazuma) ili pak sudbinu Eugena Pusića (oca mnogo poznatije Vesne i još poznatijeg Zorana) koji je kao sudac vojnog suda u NDH imao ugled u Titovoj Jugoslaviji i akademski doprinosio izgradnji socijalističke revolucije. Zašto ovo pišem?! Kada spadaš u određeni krug ljudi za oprost svih grijeha nije potrebna ispovijed, sama pripadnost „krugu“ i bez kajanja od svih te grijeha očisti, barem ovdje na zemlji.