U Bosni i Hercegovini Hrvatima je dobro, u Hrvatskoj čak i bolje.
Neki dan na putu u Europu… O tome bi se valjda mogli ispisati romani, o velikim nadama (dok se u autobusima odlazi u Njemačku i Irsku), a zemlja ova sagrađena od nadanja i snova čeka ih da se vrate ili pak zjapi pusta za neka druga (nepoznata usta).
Za bpz.ba piše Marko Tokić “Profesore, “samo nastavi, ovo je temelj za mlađe “novinare”bpz.ba
Uvijek kad bi sadašnjost najradije preskočili političari će vas povesti na put. Ako nema druge u neku bolju prošlost, zbog toga i postoje mitovi o zlatnom dobu (boljim vremenima). Ako utjeha ne dopire do pučanstva, ili se pak priča izlizala, što homo politicusu preostaje nego povesti narod u svijetlu budućnost (koja samo što nije).
I tako između prošlosti koja je bila (da je milina) i budućnosti koja pjeva sve pjesme i ostvaruje sve želje (ne zna želja što je nemoguće) preostaje tek da se zatvore oči uz glas koji uvjerava: – Ne brinite, ima tko brine! Bit će riješeno.
I tako Hrvati između dva dobra (onoga koje je bilo i onoga koje se tek ima dogoditi): šute i odlaze. I tako još uvijek traje hrvatska šutnja. Ona je čak dugovječnija od hrvatskog jala, pa čak i od hrvatske ljutnje. Nadpamet uživa u apsolutnom posjedovanju istine i udvorničkim glasovima dvorske služinčadi (ružno je reći klike), a svaki glas razuma (koji upozorava) odbija se od bedema moći (sagrađene od nemoći onih koji čekaju da drugi kažu, učine il’ vrisnu). I tako se lagano gase zadnji lampioni nade u ozračju velikih očekivanja.
U Bosni i Hercegovini Hrvatima je dobro, u Hrvatskoj čak i bolje.
Neki dan na putu u Europu… O tome bi se valjda mogli ispisati romani, o velikim nadama (dok se u autobusima odlazi u Njemačku i Irsku), a zemlja ova sagrađena od nadanja i snova čeka ih da se vrate ili pak zjapi pusta za neka druga (nepoznata usta).
Uspjeh na popravnom (mada je poželjan) nikada nije kao uspjeh u redovnom roku. Gorčina propusta slabi zadovoljstvo uspjeha, pa ipak iznimno je važno pokušati popraviti nastalu štetu. To ipak govori o spoznaji vlastitih propusta i želji da se unatoč slabostima vratimo na ispravan put. Ako onaj tko je krenuo tim putom pokaže ustrajnost i čvrstinu jednom će neuspjesi imati svoju vrijednost jer će biti iskustvom koje opominje i čini jačim. Tako sam makar pročitao Predsjedničino obraćanje (komu?).
No, ima i nepopravljivih.
Stipe se Mesić vratio iz Rusije i kako kažu vijesti (ako ne lažu) odmah se potom zaputio kod Jambe u Metković. Tko se s kime i zašto druži?
Milanovićev Bauk povodom juriša na Bladasara obavještava sljedbu (i ostale) da se splitski (udio sljedbe) raspustio zbog svjetonazorskih razlika. U pitanju su, naime, vrijednosti (navodno ili bolje reći navodne vrijednosti) koje zastupa Milanović (i njegovi) i Baldasar (i oni oko njega, a kad se okrene hoće li ikoga biti). Ne znam, samo, znači li to da je Bladasar naš (i vrijedi li i tu ono Milanovićevo ili mi ili oni) ili je pak u pitanju partijska diferencijacija. Na Baldasarovu sreću nije ovo vrijeme dragog im Tite (kojem Milanović nije ni do rime) pa ne će završiti na Golom (nego će tek završiti, kako je moguće procijeniti, usamljen ko da je na otoku). Ako Baldasar zna tko je štemao HOS-ov spomenik vrijeme je da progovori (i o drugim tajnama bi mogao, ako je naš kako bauk veli), a još bi mu bolje bilo kazati, ako zna, tko je nacrtao Rankovu svastiku (mada to nije ženina sestra, ni njemu ni Ranku).
Ono što se vidjeti da Most se sa Predsjednicom i Timom obrušio na Karamarka, ako je Karamarko još uvijek Mesićev (to ima smisla), ako je ruski i to ima smisla (jer teško je biti ruski da nisi i srpski), ako je… Ako je Karamarko kriv što je tražio lustraciju i traži povijesnu istinu nije čudo da će za sve biti kriv čak i za ono što sam već naveo, i ono što nisam i čega se ne mogu niti dosjetiti (pa makar bio i hrvatski i američki i svoj). Je li mađarska naftna tvrtka dobila hrvatsku na upravljanje ili se njome tako lakše preko Mađarske upravlja? Što Hrvatska ili hrvatski pojedinci imaju sa Sirijom? Mnogo je pitanja i nema odgovora. Nije samo hrvatska šutnja velika jer se Hrvati ne usude reći, nego i stoga jer se informacije o stvarnim vlasnicima kriju i o njima šuti, a službe služe onima koji imaju (i tek tu i tamo hrvatskoj državi).
Kaže David Cameron (britanski premijer) ili makar tako prenose naše novine: Ako se Britanci na predstojećem referendumu izjasne za izlazak iz EU, mir i stabilnost cijele Europe mogli bi doći u pitanje.
Ako ovo nije ucjena, ne znam što je. Zadržite nas, inače prijeti novo preslagivanje moći (i možda promijenimo vanjskopolitičke partnere), a Rusi čekaju ko zapeta puška. Amerika, zasad šuti. Mudro. Nekad davno, čuo sam za nju (ali je nisam mogao razumjeti); Kinezi su domislili kletvu: DaBogda živio u zanimljiva vremena.
I kao da se upravo ostvaruje. bpz.ba
