Upravo u nesagledivim ružnim posljedicama Markovinovićevog upravljanja prevažnim državnim sustavom, o čemu nadležni ministri znaju sve, ali nemaju političku moć bez suglasnosti Petrova, Karamarka i Oreškovića, ništa mjenjati, krije se odgovor – do kuda može Orešković i njegovi ljudi slobodno voziti i ostvarivati uspjehe.
Zna li Bulj, po svim informacijama pošten i izravan čovjek, koji ne želi niti može u politici odstupati od običnih ljudskih načela, što se krije iza Petrovljeva favorita u Državnoj geodetskoj upravi Markovinovića?
Je li pitao kojim slučajem tko je Petrovu predložio toga čovjeka, zatražio od njega političko pokriće i zaštitu uvaljujući ne samo Petrova, nego i cijelu Vladu u talačku krizu s državnom štetočinom, koje se nije mogla riješiti ni ministrica Mrak Taritaš, jer je blagoslov iznad njega držao ispruženim dlanovima Vrdoljak, a Josipović sa svojim vezama iz pozadine govorio – amen.
Postoji legenda da je glavni geodeta Metkovića nekada bio cimer s Markovinovićem, pa kad je Markovinović shvatio da je Božo iz Metkovića vlast, sjetio se cimera, a ovaj svoga Bože.
A Božo pokazao na licu mjesta – da je vlast.
A postoji i puno ozbiljnija logika od te, iako jedna drugu ne isključuju.
Vjerojatno Bulj nema blage veze, sumnjam da ima i Orešković, ili bar velika većina Mostovaca, da je upravo Markovinović snažna nit koja kroz svoje postojanje na čelu DGU i utjecaj na temeljnu pretpostavku svih mogućih razvojnih planova, općina, gradova, regija, investicija i čvrste podloge za svako financijsko polazište u razvoju Hrvatske, koja povezuje njihova lidera Petrova sa silnicama iz sjene. One sjene zbog koje je valjda – nastao Most.
U toj sjeni se cerekaju i Roglić, i Radman, i Josipović, i Vrdoljak, i Čuljak iz HDZ-a, vrlo moguće ministar Butković, i, pitaj Boga tko sve ne.
Jer sve te ljude na ovaj ili onaj način politički i pozicijom danas povezuje Petrov, preko Markovinovića.
Ako toj priči dodamo špekulacije o savezu Vrdoljaka i Karamarka, navodnom preslagivanju, tisućama zaobilaznih interesa u pozadini na kojima se nalaze i najtvrdokornije „ustaše“ i još tvrdokornije antife, eto poučne priče. Interesantno da se oko Markovinovića, Karamarko i Petrov – ne svađaju.
A čovjek sjedi na – vrelu utjecaja i love.
Dobro je što se ne svađaju, a pogubno je jer su zajednički jezik našli na – čuvanju i održavanju štetne politike.
Javni se skandali fabriciraju ili otkrivaju po narudžbi sukobljenih silnica, a stvarni, oni opasni i iz sjene, one zloćudne bolesti društva i države – godinama caruju u potpunom medijskom i političkom mraku.
Po istom principu kako se danas i oduvijek fabriciraju skandali, tako se i stvaraju poželjne vrijednosti, osobe, lideri i – uzdanice. Uzdanice kao Petrov.
Kako je Petrov postao uzdanica i ima li to veze s tim da danas svojom političkom voljom pokriva jednoga od najvećih štetočina po svjedočenju insajdera u DGU, ravnatelja Markovinovića?
Neki dan sam upozoravao Karamarka na bitnost javne percepcije, čak i ako nema sadržajne negativnosti, a u ovom slučaju Petrov bi morao silno o istoj stvari voditi računa. Ljudi koji su utjecali na njegovu političku karijeru, formiranje svojevrsnog nacionalnog fenomena Petrov i Most, svi su na ovaj ili onaj način posredno ili izravno vezani za – Markovinovića na mjestu ravnatelja DGU.
Svi.
A upravo to Petrov simbolizira.
A to je problem.
Oni su odlučivali, a bojim se da i sada odlučuju iz pozadine o svemu. To također može biti samo percepcija, ali ju političar mora uvažavati. A može biti i – materijalna činjenica.
Što dakle ujedinjuje Petrova, Roglića, Josipovića, Radmana, Vrdoljaka, Čuljka, te mnoge druge, od kojih nije izuzet ni Karamarkov ministar Oleg Butković?
Markovinović na čelu DGU ujedinjuje sve te ljude i grupacije oko njih, posredno ili neposredno.
Ujedinjuje ih i ZIS ( Zemljišni informacijski sustav).
A u prijevodu – golemi novac.
Izrada ovog informacijskog sustava je duboka provalija, koja se vuče tamo od 2007. godine, u koju je država ulupala stotine milijuna kuna. A to je žila kucavica upravljanja zemljišnim resursima Hrvatske. Tko sumnja neka pita svakoga djeda, baku, svakoga zemljoradnika, težaka, ribara, drvodjelju, industrijalca, financijaša.
Ili neka pita očajne načelnike i gradonačlenike lokalnih uprava zašto nema aglomeracije, zbog koje ne mogu povući sredstva iz EU, iako ih znaju povući, iako ih trebaju i iako žele dobro svojim sredinama.
Odgovor je – blokada ZIS-a.
Upravo u, i oko toga sustava godinama je žarila i palila Josipovićeva supruga Tatjana, kao stručni suradnik i po mnogima jedna od glavnih lobista u višekratnim ugovorima i natječajima. Usporedimo samo šutnju medija, ali i političara o izravnom utjecaju tadašnje Prve dame na očito nesolidne državne poslove i histeriju oko poslovanja bivše djevojke potpredsjednika Vlade s privatnom tvrtkom.
Veliki nesrazmjer, jel’ da?
Upravo u tom nesolidnom državnom sustavu, nedovršenom ZIS-u i svim njegovim napuklinama i zastojima vrti se legendarni „izborni“ poesdepeovljeni APIS, upravo oko toga sustava krije se tisuće nelogičnosti, neznanja, namjernih opstrukcija i – ukratko razloga za duboko državno i pravosudno preoravanje kompletne ZIS prošlosti. I odluka.
Ali, o tome se javno – šuti.
Da se ne poremeti san King Konga?
Primjera radi, sluđeni stalnim neuspjesima i pogreškama u izradi ZIS-a, insajderi stručnjaci su formirali tim ljudi koji je imao zadaću – otkriti razloge problema. Znali su što žele, koje su ciljane funkcije sustava i detektirali su to.
I, što se dogodi?
Dođe političkom odlukom Kukuriku Vlade, Markovinović. Rastjera stručnjake, anagažira svoje ljude po političkoj, kumovskoj i Boga pitaj kakvoj sve ne liniji, nastavi raspisivati natječaje i sasipati milijune u to da – sustav nikada ne proradi?
Zašto da ne proradi, gdje je u tome normalan interes?
Pa, između ostaloga, ako se posao završi, ne može se onda svake godine na popravke trošiti desetine milijuna kuna. A gdje nema milijuna kuna, nema ni – pekmeza na prstima, zar ne?
Svi ulazni natječaji počinjali su s jednim iznosom, obično realnim ili čak dampinškim, da bi kasnije dostizali goleme milijunske iznose izvan svake kontrole i nadzora. I, naravno bilo kakvih natječaja.
Zbog čega bi još netko htio da tako krucijalan sustav u svakoj državi – ne funkcionira?
Da se spriječi transparentnost, konkurentnost. Da se održi presudan utjecaj uske skupine ljudi na sve geodetske planove, namjere i poslove, kako bi se na tom presudnom investicijskom nervu i razvojnom pragu zapravo zadržala potpuna kontrola iz političkih centara moći. Kontrola sveukupnog razvoja, te imalo mogućnost reketarenja i lihvarenja svakoga tko hoće nešto konkretno uraditi. To je ta famozna „birokracija“ o kojoj govore jednoglasno svi normalni ljudi kad ih se pita o investicijama u Hrvatskoj i problemima – poduzetništva.
Upravo to.
Jer, gdje država ne zakomplicira stvari, nema ni korupcije. Drugim riječima, zakompliciraj, učini ovisnim, zarobi – pa oslobodi. Otprilike, kao – stave ti četnici balvan na cestu, pa kad naiđeš i želiš proći, moraš im platiti da ga sklone. A kasnije proglase državu, koju moraš plaćati da ne – puca po tebi. I tako uokrug.
Kako je moguće i, je li uopće moguće, da Karamarko ne zna tko je Markovinović i koja se gomila političkih, financijskih i uopće svih ostalih skrivenih interesa vrti oko tog čovjeka?
Teško je povjerovati.
Zna li to Orešković?
To čisto sumnjam.
Ali, saznat će.
Prva prilika za to je da mu Tolušić referira kako desetine općina i lokalnih zajednica ne mogu ni pomisliti, iako imaju i znanje, i volju, i programe, razvijati svoja mjesta europskim novcima koji im pripadaju, jer je Markovinović i njegovi pajdaši – godinama održavao potpuni nerad, selektivnost, divljaštvo i bančenje u DGU, te svim načinima koje je poznavao spriječio konačan završetak ZIS-a .
A zbog toga nema aglomeracije. A zbog toga nema – novaca ni razvoja.
Čovjek koji se slika ispod biča nad svojim stolom, koji za vrijeme svoga mandata na koji ga je posjela Kukuriku antifa, koji kao ravnatelj te vrhunske državne institucije u fušu i ispod toga biča ostvaruje privatne poslove s Norvežanima i zarađuje, nešto kao Vidošević „investicijskom ingenioznošću“, goleme novce, jednostavno je – zaštićen nevidljivim silama.
E, to je prostor za reformu.
Ali i za javnu ispovjed.
I, to je prostor za ispoljavanje slobodne, neovisne političke volje i stavrne namjere uvesti reda u zemlji. Upravo stil i način, te posljedice Markovinovićeva upravljanja ruše i ismijavaju vjerodostojnost svake riječi Bože Petrova, a što se na žalost prenosi i na njegove suradnike koji o svemu vjerojatno veze nemaju. O kakvoj izvrsnosti, stručnosti, konkurenciji, neovisnosti, poštenju može netko govoriti, a istodobno političkim kredibilitetom stotina tisuća ljudi koji su mu povjerovali na izborima – štititi čovjeka koji bičem upravo to sve – ismijava?
Jeftino, zar ne?
Upravo u nesagledivim ružnim posljedicama Markovinovićevog upravljanja prevažnim državnim sustavom, o čemu nadležni ministri znaju sve, ali nemaju političku moć bez suglasnosti Petrova, Karamarka i Oreškovića, ništa mijenjati, krije se odgovor – do kuda može Orešković i njegovi ljudi slobodno voziti i ostvarivati uspjehe.
Točno do granica političke volje podzemne Hrvatke koju na žalost personificiraju ili svojom voljom ili neznanjem, čak i potpuno novi političari kao Petrov. Političari programski reformatori!?
I, upravo na putu svakoga od tih političara, starih ili novih, piše sve o tome što se od njih može očekivati. Upravo na tom putu piše, tko hoće i zna čitati političke hijeroglife zašto je nešto skandal, zašto nešto drugo nije, zašto je netko dobar, netko loš, a netko zao?
Piše – istina s bičem.
