Knjigozori Miljenka Stojića: Pusta stoljeća

0
680

fra Petar Bakula, Mučeništva u franjevačkoj opservantskoj misiji u Hercegovini, Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar, 2014.

Turci su osvojili Bosnu 1463., a Hercegovinu nešto kasnije, 1482. Povijesni izvori kažu da su tom prilikom porušili 464 crkve i 48 samostana. Ostaše samo 3 samostana: Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska. Ne treba govoriti što je to zapravo značilo za Bosnu i Hercegovinu.

Spomenimo samo još da je strogo bilo zabranjeno obraćenje muslimana na neku drugu vjeru, dok je suprotno bilo poželjno i na sve moguće načine poticano. Franjevcima je ostalo samo da čuvaju vjeru preostalih vjernika pozivajući ih da žive što kršćanskije. Naravno da je to bilo spojeno s nebrojenim zaprjekama, redovito opasnima za život.

Potekavši u ovakvom ozračju, te još ga svakodnevno doživljujući, fra Petar Bakula piše ovu svoju knjigu. Nije to nikakav sustavan rad na temu mučeništva u Hercegovini, već rad koji objašnjava mogućim dobrotvorima zbog čega im se zapravo obraća. Nakon pustih stoljeća zaživjela je franjevačka provincija u Hercegovini i potrebno je prikupiti tvarna dobra da taj pothvat ne bi ostao mrtvorođenče. Iz svega se vidi da mu nije teško. Gori od ljubavi prema svojim predčasnicima i od ljubavi prema budućnosti svoga naroda.

Bakula je jedna od onih naših veličina koja se nije štedjela da bi u teškim vremenima učinila što više za svoj narod. Prirodno nadaren te svoje darove nije iskoristio samo za sebe, a mogao je kao profesor na talijanskim školama, nego se ustrajno borio da istina prodrije u svijet. Propovijedao je, pisao, tješio. Možemo samo zamisliti što bi sve još učinio da su mu prilike to dopuštale.

Nebrojene su muke koje su pogađale i puk i fratre, kako ih je Bakula iznio. Čitatelj će, vjerojatno, na mnoge od njih zasuziti. Kakav im je zapravo bio položaj možda najbolje pokazuje zakon o zemlji. Puk i fratri nisu je mogli imati u svome vlasništvu, ona je pripadala Turcima. Ako su htjeli stanovati na njoj i obrađivati je, morali su plaćati godišnju naknadu koja je obično bila tako visoka da se to nikako nije isplatilo. Tim načinom svedeni su na golo siromaštvo, puko preživljavanje kroz nadničarenje Turčinu. Kad su se mrvicu prilike ustalile, moglo se istina napraviti kuću ali opet pod teškim uvjetima. Jedan od njih franjevcima je pritom bio »da su te kuće morale služiti kao svratišta, te prenoćište i gostionica i uvijek otvorene svim Turcima koji bi došli bilo danju bilo noću. Te kuće su se morale zvati “općine” i nije se smjelo tražiti nikakve plaće od gostiju, pa makar potrošak bio i vrlo velik.« (str. 228.)

Ipak, fratri i narod se nisu dali. Zajedno su podnosili nebrojene teške muke. Međusobno su znali tko je tko, a prema vani bili su njihova, turska »raja«. Na mnogo mjesta Bakula podsjeća čitatelje da je sve to istina, da ne pretjeruje.

Kad čovjek sve ovo čita, lagano prepoznaje priloge iz današnjih medija. IDIL ne provodi ništa blažu politiku prema pokorenima. Stoljeća prolaze, a u nekim glavama sve je isto kao i prije. Nema nam druge nego razmisliti o svome identitetu i čvrsto ga prigrliti.

Miljenko Stojić bpz.ba