Problemi s korona virusom, osim zdravstvenih, izazvat će i brojne druge s neželjenim posljedicama, a među većim, ako ne i najveći su gospodarski. Mnogi će ostati bez posla (podrazumijeva se i plaća) i neće imati od čega živjeti, a još veći je što se ne zna koliko će dugo to trajati i kad će se ponovo početi normalno živjeti i raditi. Zbog toga se ne može znati, čak ni procjenjivati koliko će se sredstava trebati osigurati za to, a mora se živjeti i u vrijeme krize, treba je preživjeti i pripremiti se za život nakon njenog prestanka.
Piše: akademik Frano Ljubić, Hrvatski Medijski Servis
Za uspješno i učinkovito rješenje tih problema mjere (državne) politike treba usmjeriti u pravcu
ostvarenja tri temeljna cilja:
1. Skratiti vrijeme trajanja epidemije (i krize) što je moguće više, kako bi se spasilo što više života i smanjila ulaganja u rješavanje problema izazvanih epidemijom
2. Osigurati sredstva u vrijeme trajanja krize onima koji ih nemaju, građanima da imaju od čega živjeti i gospodarskim subjektima, da mogu opstati (”preživjeti”) dok ne prođe kriza
3. Izradu planova i programa čijom će se provedbom moći učinkovito rješavati problemi nakon prestanka epidemije (krize), gospodarskih i drugih
Osim zdravstvenih i drugih mjera kojima se treba ograničiti širenje epidemije i skratiti vrijeme njenog trajanja učinkovite mjere za ostvarenje drugih ciljeva mogle bi biti i sljedeće:
1. Osigurati minimalni iznos sredstava za život svima koji ih nemaju i isplaćivati ga svaki mjesec kako bi svaki pojedinac mogao imati zajamčen mjesečni iznos novca od kojeg bi mogao živjeti (npr. 200 KM za odraslu osobu i 100 KM za dijete ili drugi iznos koji se dogovori). Dogovoreni minimalni iznos novca isplaćivao bi se samo onima koji nemaju nikakvih prihoda, a onima koji imaju manji iznos od toga isplaćivala bi se samo razlika do toga minimalno dogovorenog iznosa. Sredstva za te potrebe osigurati iz svih mogućih izvora, domaćih i iz inozemstva, uključujući i zaduživanje, pomoći i donacije,
čak i državne rezerve, a podrazumijeva se i od smanjenja plaća u administraciji i javnom
sektoru (iznad maksimalno dogovorenog iznosa) ako se tako dogovore.
2. Gospodarstvenicima u privatnom sektoru, uz već usvojene i najvljene mjere, osigurati potporu da nastave raditi, isplaćivati plaće djelatnicima i da ih ne otpuštaju, a posebno pomoći onim koji su zbog krize (epidemije) morali prestati raditi.
2.1. Njima i svim njihovim djelatnicima (koji su u veljači bili u radnom odnosu (stalnom ili na određeno vrijeme), treba osigurati sredstva za isplatu plaća (za ožujak i sve sljedeće mjesece dok ne budu mogli nastaviti obavljati svoju djelatnost, da ne bi otpuštali djelatnike i da bi vratili one koje su već otpustili. Podrazumijeva se prethodni dogovor o visini plaće (između minimalne ili prosječne i one koju su primili ili trebali primiti za veljaču) i mogućem sudjelovanju poslodavaca u
osiguranju sredstava za plaće).
2.2. Svim gospodarstvenicima u privatnom sektoru treba osigurati maksimalno mogući iznos sredstava za poticaje, da ne otpuštaju djelatnike u vrijeme trajanja krize (epidemije) i za zapošljavanje u vrijeme njenog trajanja i nakon prestanka
3. U vrijeme trajanja krize treba se pripremati i za život nakon što prođe, kad se bude moglo nastaviti normalno živjeti, poslovati i raditi, a za to će trebat imati dobro osmišljene planove i programe i osigurati velik iznos financijskih sredstava, veći nego što će se uložiti za život i preživljavanje u vrijeme trajanja krize. Bit će velik problem osigurati potrebna sredstava, a ništa manji nije ni izrada kvalitetnih programa jer će od njih ovisiti i visina potrebnih sredstava. S programima koji nisu dobri ne mogu se uspješno riješiti problemi ni kad bi postojala velika (neograničena) sredstva, a s dobrim programima uspjeh se može postići i s ograničenim sredstvima, najveću učinkovitost ulaganja sa sredstvima koja je objektivno moguće prikupiti.
3.1. Za izradu dobrih programa trebat će se uložiti puno znanja, sposobnosti, umješnosti, vremena i koristiti iskustva drugih zemalja, a takvi je mogu napraviti ako u njihovoj izradi bude sudjelovao veći broj onih koji mogu i žele, koji znaju ili misle da znaju (stručnjaci i znanstvenici), koji su zainteresirani (radnici i poslodavci) i koji su odgovorni (dužnosnici u tijelima vlasti), ako dužnosnici u tijelima vlasti svoje prijedloge za rješavanje problema daju u javnu raspravu i uzmu u obzir prijedloge i sugestije koji im se dostave.
3.2. Planovi i programi trebaju podrazumijevati stvaranje uvjeta u kojima će gospodarstvenici (i javni sektor) imati poziciji kakve imaju gospodarstvenici u referentnim zemljama EU (Austriji, Njemačkoj, Skandinavskim ili nekim drugim zemljama) u kojima radnici i poslodavci nisu na suprotnim stranama (u zemljama u kojima nema štrajkova u privatnim poduzećima), već imaju iste ciljeve, da im i jednim i drugim odgovara uspješno poslovanje, da im bude bolje i znaju da nema uspjeha ako će jedni biti zadovoljni, a drugi neće.
3.3. U tom sklopu treba razmotriti i mogućnost obvezne isplate određenog iznosa novca (prosječne plaće ili nekog drugog iznosa ovisno o mogućnostima) svim osobama iznad 18 godina da mogu preživljavati ako ne mogu ili ne žele raditi (i oni moraju živjeti). Gospodarstvenici bi tako imali mogućnost zapošljavati one kojima je više stalo do posla i većih zarada što odgovara i njima, poslodavcima, imali bi više motivirane djelatnike.
3.4. Pri izračunu iznosa sredstava za te nakane ne treba uzimati u obzir ukupan iznos sredstava koji bi se za to trebao osigurati i isplaćivati, već samo razliku koja bi se trebala dodati na postojeća ukupna izdvajanja za socijalnu skrb, nezaposlene, pomoć iznemoglim i druge koje im se isplaćuju. Nije isključeno da takva mogućnost ne bi mogla odgovarati i cijelom društvu, a osobito ako bi se društvena opravdanost takvog pristupa mjerila ne samo po ekonomskim kriterijima (izdvajanju novca), već i po
humanim, socijalnim, i drugim.
3.5. U našoj državi (BiH) stanje je teško i nedostaje svega, a raspolaže se s potencijalom koji se ne koristi koliko bi moglo i trebalo, znanjem velikog broja pojedinaca stručnjaka i znanstvenika koji mogu, žele i voljni su pomoći pri izradi i provođenju spomenutih (i drugih) programa za izlazak iz krize, a od onih što odlučuju o tome ovisi hoće li ih angažirati ili neće./HMS
