(Predsjednica će ipak odlučiti)
Ambicija ga ipak nije do kraja pojela. No, to je naša sreća, i Božina zasluga, a ne zasluga onih koji bi sada htjeli da su oni zaslužni za ishod tek završene (ili još uvijek nedovršene) bajke.
Za bpz.ba piše Marko Tokić
Božo Petrov u šumi politike izgleda da je odsanjao svoju bajku. Iako nitko nije htio veliku koaliciju on ju je zagovarao kao ultimativno rješenje. Jedno se vrijeme činilo da kao provincijalno osvježenje s juga ima izgleda na uspjeh, ako ne u početnoj vlastitoj kombinaciji: vlasti svih (bez opozicije), a onda makar u koaliciji s jednim od mogućih velikih partnera. Na brzu ruku skupljeno društvence (kojemu su se vrlo brzo povećavali apetiti za foteljama) teško je bilo održati na okupu (svatko je sebe vidio u nekoj kombinaciji i svatko je, opet za sebe, vidio s kim bi to rado i s kim to uopće i navodno nikada ne bi učinio, ako se nudi ona druga prilika). I tako je u neprestanom strahu od raspada (Mosta, sjetimo se Milnovićevog prgomontiranja i Petrine) te stalno sve većim i ambicioznijim zalogajima pojedinaca svakim trenutkom bivao sve udaljeniji od žuđenoga cilja vlastite misije, u kojoj je on imao veliku i iznimno važnu ulogu: reformatora hrvatskoga društva.
Bajka je priča o odlasku iz kuće, ili makar tako kažu, ulaska u nepoznato (najčešće u šumu) i nestvarni svijet u kojem te čekaju velike pogibelji, ali i čudotvorni pomagači (oni s čarobnim moćima i njihovim još čarobnijim pomagalima) koji ti omogućavaju svladavanje svih prepreka, poteškoća i neprijatelja te sretan povratak kući (s novostečenim iskustvom i utjehom sretnoga završetka), nakon kojega ako si, a jesi, živ i dalje sretno i zadovoljno živiš. No stvarnost ipak nije bajka, stvarnost ipak nije film… Profesor Solar čak i u visokoj književnosti gotovo da negira mogućnost happy enda tvrdeći da u njoj priče, izgleda kao i u životu, završavaju na dva moguća načina: tragičnom smrću junaka ili pak njegovim kompromisom (brakom iz interesa) s društvom u kojem živi.
Božin se brak iz interesa nije ostvario jer je premlad da shvati kako kvarni igraju, da postoje ljudi koje istina ne obvezuje, da ih obećanje ne obvezuje, da ih ništa ne obvezuje i da se nikada ne možeš osloniti na njihove riječi jer one su samo opravdanja koja govore uvijek i jedno te isto. Naime, šupljak u kojem se prividno logično objašnjava zašto je nekima (njima) stalno dobro, a drugima (nama) kako već bude. Zanesen svojim velikim idejama, koje i nisu baš velike (a o tome sam već ranije govorio, pa da se ne ponavljam) Bože je Petrov kod zdrava razuma zanemarivao signale koji su ga morali upozoravati da stvari iza prividne realnosti ipak stoje ponešto drugačiji. Možda je to i uviđao, ali ga je u tome sprječavala, vjerojatno, i bučna gomilica zainteresiranih šaptača i na kraju će se Bože iz šume izgleda vratiti sam. Usamljen i razočaran. Imao je veliko povjerenje u ljude s kojima je razgovarao – a oni će ustvrditi tek da je kao mlad, došavši u Grad, mogao biti i ostati ono što uistinu i jest: naivan i zelen.
A možda nas Božo još jednom iznenadi. Tko bi znao…
Osim Bože tu je i Karamarko. I njegov rizik o kojem se da raspravljati… Je li olako izišao iz pregovora? Je li dosljednost koju nakon svega mnogi hvale ipak bila za svaku pohvalu. U utakmici u kojoj Milanović galami, laže, mulja, prevrće i zavrće ruke (i ti to sve znaš) i u jednom trenutku ostaviš Božu Petrova da se nasamo hrve s njim. Kalkulacija je, ipak, s previše rizika. Dostojanstvo i dosljednost sve je to super, ali i opasnost je bila iznimno velika. Hrabrost?!!
Svaka bezuvjetna pohvala Karamarku za odbijanje suradnje s onima koji su uništavali državu (nesposobnošću, što se donekle da razumjeti; ali, poneki, i svjesnim namjerama, što je neoprostivo) zaboravlja i veliki rizik kojem je tako hrvatski narod i hrvatsku državu izložio mogućoj novoj nekontroliranoj Milanovićevoj vladavini. Moramo biti svjesni da bi se cirkus nastavio odvijati: ćirilizacija Hrvatske (u više pogleda i na više načina), crtanja svastike i ne samo na Poljudu (za koje bi svi Hrvati bili iznova krivi, osim njezinih crtača i onih koji su naredili njezina crtanja), ideološki preodgoj naše mladeži i neprestano ispiranje mozga (medijskih monopolista na istinu; ostrašćena i svakodnevna svjetonazorna revolucija), permanentna zaštita grijeha socijalizma (i svekolikog djelovanja Titinih poslušnika)… – sve bi se to, i mnogo čega još, nastavilo još jačim i pogubnijim intenzitetom. Nove četiri godine Milanovićeve vlade i nastavak ideologije razvaline i demagogije njezina opravdanja s vanjskopolitičkim partnerima koje su izabrali na međunarodnoj sceni nije hrvatskom narodu jamčila bolju budućnost, dapače. Završili bi tako u konačnici, najvjerojatnije, u zoni ruskoga utjecaja pa Hrvatska (i Hrvati s njom i na vlasti s njima) nikada ne bi mogli računati da će kaput biti bliži od košulje. Osnaživanje srpskih imperijalnih težnji u Srbiji neminovno bi pratilo i oživljavanje hrvatskih jugoslavenskih nacionalista svih boja i opredjeljenja. I sve je to ono prema čemu smo u jednom trenutku naprosto bili usmjereni, jedina nada je bila ipak da će Bože Petrov, unatoč svojoj mladosti u jednom trenutku ipak i unatoč svemu reći: – Ne!!!
Prevelik teret za nejaka pleća, a kola su se bila dobro zaigrala…
Ambicija ga ipak nije do kraja pojela. No, to je naša sreća, i Božina zasluga, a ne zasluga onih koji bi sada htjeli da su oni zaslužni za ishod tek završene (ili još uvijek nedovršene) bajke.
U Bosni i Hercegovini nakon pojednostavljenja Federacije u burek revoluciji (koja, na sreću u tome na svoj zamišljeni način, nije uspjela) počeli su se puštati ozbiljni politički baloni njezina mogućeg preustroja (koji bi vratio međunacionalno povjerenje između Bošnjaka i Hrvata), no golub je još uvijek na grani.
Božić je vrijeme izmirenja, obiteljskog druženja i pjesme. Svi žurimo u zagrljaj topline doma ponovno osjetiti onaj ugođaj zaštićenosti, ljubavi i sreće. I oni su krenuli i još putuju… I na tom putu ostat će zauvijek… Vjekoslavu, Teni, Antoniji i Domagoju želimo mir u zagrljaju Onoga čiji su rođendan krenuli slaviti, a njihovim obiteljima snage da tugu gubitka zamjene ponosom što su ih imali.
Sretna Vam Božić svima. Na dobro nam došao Isus koji liječi sve rane, koji je sišao s neba i druguje s nama u sve dane do svršetka svijeta.
