Završnim skupom za Hercegovinu u Mostaru (4. listopada u četvrtak) i za Bosnu u Vitezu (5. listopada u petak), HDZ BiH i stranke HNS-a završavaju svoju možda ponajtežu predizbornu kampanju u zadnjih 20-ak godina.
Zašto najtežu?
Bilo je godina kada se više mjesta obilazilo (i više trošilo). Bilo je vremena kada je HDZ BiH imao protiv sebe i Sarajevo i Zagreb i Banja Luku. Danas je protiv Čovićeva tima samo Sarajevo. I to ne cijelo, kako svjedoči efendija Kavazović i još mnogi Bošnjaci svjesni činjenice da bi se manipulacija „viškom“ bošnjačkih glasova mogla kao bumerang snažno obiti o „građansku“ glavu velikobošnjačkih vezira. Banja luka se neće slomiti pomažući Hrvatima – kao ni do sad, a ni Zagreb se neće slomiti „ako stvari krenu po zlu“. Međutim, ne može se kazati da od-nemažu trenutnom vodstvu HDZ-a (kao nekad u ne tako davnim vremenima).
Po čemu je onda ovo „najteža“ kampanja?
Po depresiji, tugi, jadu, ravnodušnosti mnogih pojedinaca, pa i cijelih familija, cijelih gradova i regija. Znali sam nekad kazati „svi traže izlaz – preko Šentilja“, danas mnogi traže izlaz iz poteškoća preko Vinjana, Doljana, Kamenskog ili negdje preko Save. Teže je danas nego ikad prije motivirati ljude da iziđu na izbore jer smo takav narod: naučeni na veći standard od pripadnika duga dva naroda, s naslijeđem očeva koji su bijeli kruh zarađivali na crno ili „s papirima“ po njemačkim i austrijskim bauštelama. Ispada da bi ova generacija političara trebala biti kriva za sve promašaje i za sva lutanja u „hrvatskim bespućima“ od Perinovića i Kljujića, pokojnih Milenka Brkića i Mate Bobana, Bože Rajića, Kordića, Zubaka i Jelavića. Uzalud govoriti da su „okolnosti“ takve kakve su, da „ni drugima nije bolje“, da se činilo i da će se činiti „sve što se može učiniti“ na o(p)stanku Hrvata na stoljetnim ognjištima. Sve uzalud. Uzalud nezadovoljnicima iz vlastitih nacionalnih redova objašnjavati da se možemo i trebamo sukobiti mišljenjima u našim većinskim prostorima, ali da na državnoj razini nemamo niti šansu ostati „na igralištu“ ako zanemarimo taktiku, ako se razbijemo na ove i one, na Bosance, Posavce, Hercegovce, Herceg Bosance, „ustaše“ i „partizane“, umjerenjake i radikale. Uzalud, čini se sve je uzalud.
Eto zato je ova kampanja bila i jest najteža.
Ali je u tim i takvim okolnostima Dragan Čović, kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, je sa svojim timom, u odnosu na početne ankete, napravio ogroman pomak, mobilizirao vojsku sutrašnjih glasača izvan HDZ-ova članstva. HDZ BiH je sa strankama HNS-a pokazao snagu, sposobnost prilagodbe svakoj situaciji i širok raspon kadrova spremnih ponovno preuzeti odgovornost upravljanja na svim razinama vlasti. Dobro uštimani orkestar u kojemu su svoje dionice izvrsno „svirali“ jednako HDZ-ove perjanice: Borjana Krišto (HB županija), Mijo Matanović (Posavina), Nikola Lovrinović (Središnja Bosna), Zdenko Ćosić i Predrag Kožul (Široki brijeg), Ivan Ivić (Kupres) i drugi, kao i Matić (HSS), Musa (HKDU) i vođe partnerskih stranaka iz HNS-a. Kombinacijom starih, iskusnih i već dokazanih, u narodu prepoznatih i priznatih utemeljitelja stranke, preko mlađih koji se pomalo nameću stranačkom vrhu (P. Galić iz Tomislavgrada, Kraljević iz Ljubuškog, G. Batinić iz Uskoplja, Đ. Topić iz Posavine,…), u kombinaciji različitih struka, s ravnopravno zastupljenim ženama i muškarcima. Jasan program sažet u 7 lako razumljivih i realno provedivih točaka, s uravnoteženim porukama upućenim od prvog čovjeka stranke i koalicije koje su sa svih skupova upućivane drugim narodima i svim građanima BiH, a koje nisu iritirale nikoga, bile su dobitna formula, sada je već očito – pobjedničke koalicije stranaka HNS-a.
S kakvim porukama i programima su pred birače izašle druge stranke?
„Sestrinska“ HDZ 90. je prva pokazala uskostranačku uskogrudnost napuštajući HNS, a onda se zaogrnula zastavom „ZAJEDNIŠTVA“?! Nevjerodostojno. Isključivo. S porukama, kako predsjednika stranke Ilije Cvitanovića tako i kandidatkinje za člana Predsjedništva BiH, Dijane Zelenike, usmjerenim isključivo na kompromitaciju starije „sestre“ HDZ BiH i Dragana Čovića, predsjednika te stranke. A osobna svadljivost, grupne frustracije i ljuta gorčina, „uvrijeđenih mlada“ iz 90-ke, pokazat će se ponovno na dan izbora, nikada nikomu nisu donijele simpatije i bolji rezultat na izborima. Prosječan birač je čuo za prve dvije osobe s lista, o ostalima ne zna baš ništa izvan njihova uskog kruga birača. Smiješno su zvučale Cvitanovićeve riječi „partizanima“ iz protivničkih krugova, dok mu u prvim redovima sjede notorni komunisti „milicajci“ iz onih vremena, tipa kupreškog gradonačelnika Milana Raštegorca Kome koji kaže da će „ako ne pobijedi Borjanu Krišto, objesiti kopačke o klin“. Čovjek koji uz privatni hotel, benzinsku crpku, zastupanje Graševine u BiH i kojekakve privatne poslove misli da može biti uspješan načelnik, očito živi u nekim paralelnim svjetovima. Mladi iz te stranke su svoje poruke oblikovali također na „pljuvanju“ po svojoj generaciji iz svih drugih stranaka ne nudeći ništa novo ni bolje, ni drugačije. Kada govori o skrbi za branitelje, Cvitanović se poziva na generale Jelića, Lasića, zamislite i na Tutu (?!) kojega trpa u isti koš s generalom Glasnovićem.
A Glasnović dolazi podržati sasvim treću opciju, na završni skup Hrvatske Republikanske stranke, koja nema deset ogranaka na prostorima gdje žive Hrvati ali ima uza se udrugu Hrvatska zvona. Tu se ne zna tko zvoni, tko bolno jeca, još tužnije plače. Rekli bi stari ljudi: „jadna majka, jadnih svatova“. Mora im se priznati domišljatost – u nedostatku ozbiljnih kadrova, u nekim mjestima, za neke razine vlasti su prijavili liste za izbore, negdje nisu. Krenuli su „hrabro“ s idejom obnove Herceg Bosne, pa su reterirali na mogući preustroj s nacionalnim federalnim jedinicama, da na kraju kampanje, dan-dva uoči izbora ni sami ne znaju što su htjeli, što su započeli, odakle su došli i kamo su pošli. Kažu da ih mediji ignoriraju a na društvenim mrežama ih de facto ni nema. Snimili su dva-tri početnička video spota u kojima zapravo šalju neartikulirane, reducirane poruke starih HDZ-ovih jastrebova. Ipak, možda budu iznenađenje izbora i imadnu jednak broj mandata u nekim županijskim skupštinama kao i Cvitanovićev HDZ 90, koji je negdje usput pogubio dr. Ljubića, M. Raguža, Ružu Soptu, V. Zorića, i brojna druga, ipak prepoznatljiva imena.
Zaključimo, pobjednici među Hrvatima se znaju i prije dana izbora. To su Dragan Čović za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji svojom umjerenom retorikom, proeuropskim stavovima i velikim iskustvom, nije dodatno iritirao Bošnjake nego ih je uvjerio da je glas za Komšića – zapravo rušenje Bosne i Hercegovine kakva je dizajnirana u Washingtonu, Parizu i Daytonu, Bosne i Hercegovine koja bi s Komšićem možda ostala „antifašistička“, ali zasigurno ne i multietnička, Europi prihvatljiva država. Svakom Hrvatu u BiH je jasno da će ga, kakvi god da jesu, u parlamentarnoj Skupštini BiH, bolje zastupati Borjana Krišto, Kožul, Matanović, i ostali iskusni HDZ-ovi parlamentarci nego nekakvi početnici u politici koji nisu nikad pročitali Daytonski sporazum, kojima su ustavno-pravne teme i vanjska politika BiH potpune nepoznanice. Ako i bude nekih odstupanja u glasovima za vijećnike županijskih skupština, to neće bitno utjecati na ukupnog pobjednika izbora. Međutim, to neće biti dosta! Politička bitka se nastavlja već drugi dan izbora, jer će se vlast teško uspostaviti i na federalnoj i na državnoj razini. Baš zbog toga, zbog teških izazova koje pred izabrane zastupnike Hrvata u BiH stavlja novo vrijeme, Hrvatice i Hrvati nemaju luksuz eksperimentiranja s „novim“, neiskusnim, nedoraslim kadrovima koji su k tomu isključivi, nespremni na dugo i strpljivo političko pregovaranje koje nas čeka i potpuno nesposobni okupiti oko sebe misleće i poduzetne Hrvate koji jamče kakav-takav opstanak u svim krajevima u kojima su Hrvati dosad preživjeli. Analitički Tim bpz.ba (Brdsko-Planinske-Zajednice ) Voditelj Tima Mladen-Ljubić-Vjta