Dolazi čini se polako, ali sigurno opet vrijeme kad Crkva više neće smjeti ni u škole, ni u vrtiće, ni u bilo koji javni prostor. Kad će se vjernici nalaziti potajno, kad će mučeništvo opet nalaziti pojedine svećenike, ljude i njihova Boga.
To tako mora biti da se ispuni što nam je rečeno: „Proganjat će vas poradi imena mojega.“
Dokaz je ovo da čovjek, iako uvijek teži savršenom miru, ne zna dugo biti u miru ni s drugim čovjekom niti s Bogom.
Uljulja li se u svakodnevnicu u kojoj ga nitko ne traži, niti ga gura da podigne teže od žlice i da zbog drugog čovjeka remeti svoj popodnevni san, raspusti se u lijenosti i raskalaši u zabavi koja, kakve god vrste bila, kad tad prijeđe u plač.
Bježeći od malih, past će najzad pod teretom velikog križa.
Pravo i jedino stanje u kojem se čovjek iskreno susreće sa svojim Bogom jest u onom zadnjem, ljudskom trpljenju.
A On nas čeka strpljivo u onom našem razgolićenom i naiskrenijem dijelu sebe kad dođe vrijeme priznanja, kajanja i obraćenja.
Napravimo li sažetak događaja koji su prethodili ovom najnovijem, koji je narod nagovorio da iziđe na ulice i kaže svoje, lako ćemo zaključiti da zlo ne čeka i ne razmatra svoje zamisli, nego ih bez odmora provodi u djela. Želi više, želi sve od čovjeka, želi ga raščetvoriti na sitne dijelove, da od njega ne ostane ništa.
Ako ga sebi predstavimo u onim slikama iz “kulturnih” događanja i raznih performansa koji su se odvijali pred našim očima, gotovo da bismo u mašti mogli kreirati lik glavnog režisera nove ideologije i razotkriti njegove nakane.
Suosjeća li ova kreatura s voljom naroda?
…dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu“ (Iv 16,2)
Nijedna ideologija nije priznavala pravoga Boga. Ima ona zadovoljenja čežnje u raznim bogovima, jer bogoštovlje je prisutno i u najžećem zagovorniku bezbožnosti. Priznao on to ili ne, s tim dahom je započeo svoj život. Dakle, duhovnu dimenziju čovjeku isto valja zadovoljiti.
Danas imamo razne duhovno motivacijske zagovornike uživanja, koji govore započinju rečenicom: Sve je u vašoj glavi… i katolike koji se pod geslom “ne sudite” sebično dodvoravaju masama, puštajući ih tako da bez upozorenja upadaju u grijeh. Svi oni podilaze čovjekovom egu da je svega što se događa u njegovom životu, on sam vlasnik.
A što bi to čovjeku njegov u glavi iskreirani vlastiti Bog priuštio osim lagodnog življenja bez velikih odgovornosti. Zato danas i jesmo svjedoci zakona donešenih u „ljubavi“ za čovjeka, a koji vrište protiv čovjeka i zbog kojih stradavaju oni koji se nemaju pravo ni roditi, a kamoli reći nešto u svoju obranu. Kazne za ovo nema, a onaj Bog iz glava onih koji donose zakone, ne prigovara im ništa.
Lakše je djetetu u školi ne učiti, dobivati jedinice, tući se i izigravati frajera. Brojke i tako ništa ne znače, a ako kazne za to ne postoje, čemu se truditi boljem.
Tko je naučio raditi loše bez kazne, uvijek će to raditi. Njegova savjest je krivo odgojena od malena i neće mu prigovarati ni za krupnije stvari. Što će biti poslije i koje su posljedice njegovog ponašanja, niti razmišlja o tome, niti ga je briga.
Zato blago djetetu za kojeg njegov roditelj ima kaznu kad pogriješi, jer će se takvom roditelju dijete uvijek vraćati iz zahvalnosti što je od njega napravio čovjeka.
Živjeti bez moralnih ograda, donositi zakone protiv čovjeka zbog novca, govoriti što te volja i ići na sv. Pričest, a ne razmišljati o paklu je početna hrabrost svake ideologije.
Komunizam je rekao svoje, a ni ovo najnovije čudo neće dugo, jer svijet nije gotov kad vođa jednog naroda ratificira njegovu smrt na papiru.
Mora se zbiti Sila odozgor. Ništa se narodu Boźjem neće dogoditi što Bog ne želi.
Svaka ideologija je došla glasno, utihnula još glasnije i ovoj će zabavi doći kraj.
Gledam onaj dišpet na rivi. Ima ih već spremnih na žrtvu za svoju djecu.
Uzdignute glave hrabro kao da u crni oblak gledaju na suprotnoj strani i gotovo čujem:
Neš đavle u moje!
Ante, Mate, Jure…tisućama pribrojeni, znak su da čovjek nikad nije sam u nevolji. Sastavi Bog uvijek svoje pred buru da se ogledaju oko sebe i bolje upoznaju.
Kažu mi da ima 27.388 razloga zašto smo svi dužni pomoći g. Saši nositi križ.
Osobno, nisam pronašla nijedan, ali imam beskonačno mnogo razloga zašto bi ga pomogla nositi svom bratu koji trenutno trpi za Krista, jedinoga nositelja križa po kojem se mogu spasiti sva djeca Božja.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Izvor: narod.hr
