Skup u Jasenovcu je viÅ¡e djelovao kao skup poraženih 1995. godine nego kao odavanje pijeteta žrtvama nacizma. Pupovac kaže da se ‘Hrvatsko druÅ¡tvo mora oduprijeti faÅ¡izaciji i nacizaciji’. Upravo to smo 1991. i uradili.
Kakvi govori! Po onom Å¡to smo jutros mogli Äuti, ispada da je Jugoslavija bila demokratska država u kojoj su se poÅ¡tivala ljudska prava i sloboda svakog pojedinca, a Hrvatska je klerofaÅ¡istiÄka država kojom puze ustaÅ¡ke zmije i u kojoj ljudi strahuju za život i slobodu. FaÅ¡izam, to je Hrvatska. Bar bi se tako dalo zakljuÄiti iz nekih govora u Jasenovcu. AntifaÅ¡izam, to je Jugoslavija. Evo samo Å¡to Pupovca nisu klerofaÅ¡isti strpali u Jasenovac! Iako on u toj klerofaÅ¡istiÄkoj državi uredno sjedi u raznim vladama i u Saboru. I ne samo on. “Nad Hrvatskom se i danas nadvija opasnost faÅ¡izacijeâ€, kaže Franjo Habulin, predsjednik SAB-a, Saveza antifaÅ¡istiÄkih boraca, roÄ‘en 1957. godine, ravno 12 godina nakon zavrÅ¡etka Drugog svjetskog rata. Za sudjelovanje u tom ratu je, dakle, bio malo premlad. Za sudjelovanje u Domovinskom nije nipoÅ¡to bio prestar, pa je navodno u njemu i sudjelovao, ali mu se to oÄito nije dopalo.
Za taj rat je u PupovÄevim Novostima jednom rekao da je bio “poraz svih nasâ€. Tko smo “svi mi†nije rekao, valjda misli na “antifaÅ¡isteâ€Â i Srbe, odnosno sebe i Pupovca. Usput je napomenuo kako mi nismo imali nikakav komunizam, nego socijalizam (narodski reÄeno, nije g*vno nego se pas posrao), i dodao kako se “KPJ s godinama demokratiziraoâ€. Do te mjere da je boljela glava od demokracije, reklo bi se. NaroÄito one koji su dobili sjekirom po glavi u ime partije. Ili bar pendrekom. Habulin nije mogao bez Tita, iako mislim da ni u Moskvi viÅ¡e na proslavama dana pobjede nitko ne spominje Staljina. Kamoli da bi spomen njegova imena bio popraćen glasnim pljeskom, kao u sluÄaju spominjanja Tita u Jasenovcu.â€Â Tekovine i vrijednosti antifaÅ¡istiÄke borbe aktualne su i danas†rekao je Habulin i ustvrdio kako se nad Hrvatskom danas “nadvija bauk faÅ¡izacijeâ€. U Äemu se on toÄno ogleda, ostaje malo nejasno. Osim ako faÅ¡izacijom ne smatramo gotovo posve otvoren prezir velikog broja “antifaÅ¡ista†prema demokraciji i kult liÄnosti pokojnog diktatora.
Jugoslavenska vojska je bila jedina Hrvatska vojska?
Briljirao je i Milanović, rekavÅ¡i kako su za njega partizani bili jedina Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu. Iskreno govoreći, nije postojala niti jedna autentiÄna Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu, partizani su bili jugoslavenska vojska. Hrvatska je bila okupirana prije, za vrijeme, i nakon drugog svjetskog rata – to su jednostavne Äinjenice koje se krivotvore i u Jasenovcu i inaÄe. Jedina stvarno Hrvatska vojska u zadnjih nekoliko stotina godina je bila HV koju je osnovao TuÄ‘man, i ona se borila upravo protiv te “hrvatske partizanske vojskeâ€, odnosno njene pravne sljednice, Titove JNA. Za Å¡to su se partizani borili ostaje pitanje za raspravu, no to svakako nije bila niti demokracija, niti Hrvatska država. I, suprotno onom Å¡to smo Äuli u Jasenovcu, jedini temelj suverenosti Hrvatske je Domovinski rat, a ne nikakva antifaÅ¡istiÄka borba, jer Hrvatska iz nje nije izaÅ¡la kao suverena država. Koja kao takva s ustaÅ¡ama nema niÅ¡ta, iako joj se to sustavno podmeće. A nema ni s partizanima, ako ćemo pravo.
No, Milanović je priznao o Äemu se u Jasenovcu zapravo radi rekavÅ¡i kako “kako ne treba politizirati ovakve dogaÄ‘aje, ali to je bit politikeâ€. Upravo tu leži suÅ¡tinski problem ovih komemoracija: one su politizirane. One nisu odavanje poÄasti žrtvama, nego prilika za apologetsko pravdanje komunistiÄkog terora navodnim komunistiÄkim “antifaÅ¡izmomâ€, prilika za nametanje kolektivne krivice, i prilika Pupovcu za amnestiranje srpskog faÅ¡izma devedestih. Radi se zapravo o svojevrsnoj emocionalnoj ucjeni Hrvata, ne o pijetetu spram žrtava. Ne radi se tu o “ustaÅ¡ama i partizanimaâ€, naivan je tko to misli. Radi se o tome da je Jasenovac postao mjesto veliÄanja komunistiÄke diktature, ali i mjesto za izvrtanje priÄe o tome Å¡to faÅ¡izam stvarno u svojoj biti jest: bolest druÅ¡tva, patoloÅ¡ki odgovor nacije na nenormalnu situaciju. Onakva bolest kakvu smo vidjeli krajem osamdesetih u Srbiji, i koja joÅ¡ nije zalijeÄena.
Gdje je u svemu tome nestao pijetet žrtava? Nigdje, pijetet žrtvama Jasenovca su davno oduzeli politikanti poput Viktora Novaka, autora brojke o 700.000 Srba stradalih u Jasenovcu (iako ih je, prema službenim podacima SFRJ a i danaÅ¡nje Srbije, u ratu stradalo oko pola milijuna, raÄunajući poginule u napadu na Jugoslaviju 41, civile, Äetnike, i partizane tijekom sve 4 ratne godine u cijeloj Jugoslaviji, ne samo NDH). Tu brojku neki u Srbiji i dalje ponavljaju, VuÄić primjerice, zanemarujući da upravo licitiranje i ciganjenje oko broja žrtava oduzima bilo kakav pijetet komemoraciji. A i neki prisutni na komemoraciji oÄito vole licitirati brojkama. Upravo je Jasenovac poslužio kao okidaÄ rata devedesetih, pokretaÄ masovne antihrvatske histerije u Srbiji koja je poslužila kao psiholoÅ¡ko propagandna priprema za rat. “Oni su nas ubijali u Jasenovcu, na milijune, imamo moralno pravo osvetiti im seâ€, glasila je poruka. Odnosno, “svaka Hrvatska država je intrinziÄno ustaÅ¡ka i genocidna spram Srba, Å¡to se vidi iz Jasenovca, i mi moramo silom sprijeÄiti njeno stvaranjeâ€. LeÅ¡inarenje na žrtvama Jasenovca kako bi ih se zloupotrijebilo za sijanje sjemena novog rata i mržnje je zapravo zapeÄatilo svaku suvislu raspravu o žrtvama Jasenovca, i svaku mogućnost da komemoracija bude upravo to: komemoracija. Ona je jedan od srediÅ¡njih dogaÄ‘aja politiÄkog života u Hrvatskoj, govori svake godine izazivaju kontroverze, ali upućuje na joÅ¡ neÅ¡to: dok se velika pažnja pridaje godiÅ¡njici proboja zadnjih logoraÅ¡a iz Jasenovca, njih oko 600, godiÅ¡njica prvih demokratskih izbora, koja pada tek koji dan ranije, prolazi uz zaborav.
Da se radi o idelogiji a ne pijetetu, potvrdio je Milanović koji je proÄitao dio Ustava koji kaže da se država Hrvatska temelji na ZAVNOH-u, a ne na NDH, te napomenuo kako je Bleiburg mjesto žala i komemoracije propasti NDH. Time zapravo pokuÅ¡ava prikriti Äinjenicu da je Jasenovac postao mjesto žala i komemoracije propasti SFRJ i komunizma. Postoji oÄita tendencija da se poveže NDH s danaÅ¡njom Hrvatskom i onim Å¡to se u njoj dogaÄ‘a, Å¡to je vidljivo iz govora u kojima se svake godine vuku paralele izmeÄ‘u NDH i “faÅ¡izma u danaÅ¡njoj Hrvatskojâ€. Å to se tiÄe Ustava, bar nije rekao da se Hrvatska temelji na antifaÅ¡izmu, jer to u Ustavu nigdje niti ne piÅ¡e. Zanimljivo kako antifaÅ¡isti vole isticati kako u Ustavu piÅ¡e da se Hrvatska temelji na antifaÅ¡izmu, iako to u Ustavu ne piÅ¡e nigdje. Spominju se tek odluke ZAVNOH-a iz 1943., dakle ne antifaÅ¡izam kao ideoloÅ¡ka odrednica već politiÄko tijelo, ratna vlada koje je pravna preteÄa vlade SRH, i vlade RH. Nekako im uvijek promakne nastavak reÄenice, gdje se spominje da se Hrvatska temelji “i odbacivanju totalitarnog komunistiÄkog sustavaâ€. Što se “antifaÅ¡istiÄkih temelja Hrvatske†tiÄe, oni doduÅ¡e postoje, plitko zakopani po raznim jamama, i izrone manje-viÅ¡e gdje god se zabode lopata u zemlju.
Tko o Äemu, Pupovac o faÅ¡izmu u Hrvata
No ono Å¡to je neprihvatljivo je to da Pupovac u Jasenovcu govori o hrvatskom faÅ¡izmu, apostrofirajući povike “za dom spremniâ€, a istovremeno ima krajnje apologetski stav o srpskom faÅ¡izmu koji je doveo do Domovinskog rata. Ne zato jer bi se i on trebao ispriÄavati za proÅ¡lost, iako nas stalno tjera na to, nego prije svega zato jer cijeli vrh srpske države saÄinjavaju ÄetniÄki vojvode, i sudionici u pohodu na Hrvatsku, koji se po karakteru nije razlikovao od njemaÄkog nacizma Äetrdesetih. FaÅ¡izam nije vikanje “Za dom spremniâ€, to je bolest koja zahvaća nacije koje se naÄ‘u u dugotrajnoj bezizlaznoj situaciji, on se raÄ‘a nakon dugotrajnih kriza, kao rezultat neostvarenih nacionalnih težnji. PovjesniÄari se uglavnom slažu da uzroci pojave nacizma u NjemaÄkoj leže u ponižavajućim uvjetima Versajskog ugovora, i krizi Vajmarske republike, egzistencijalnoj nesigurnosti, hiperinflaciji, nezaposlenosti. Upravo u takvoj situaciji se naÅ¡la Srbija osamdesetih, strpana u Jugoslaviju Äime je izgubila nacionalni suverenitet koji je imala od KaraÄ‘orÄ‘a, nezadovoljna fedaralizmom i “ponižavajućim Ustavom iz 1974″ i time Å¡to je de facto izgubila svoju državnost u SFRJ. A hiperinflacije i pada standarda u Jugoslaviji osamdesetih, i vjeÄne krize kojoj se nije vidjelo kraja, se valjda sjećamo. Rat devedesetih nema izravne veze s padom socijalizma, ali ima s njegovim neuspjehom. On je poÄeo joÅ¡ memorandumom SANU iz 1986.Ukratko, Pupovac vidi trunke faÅ¡izma u hrvatskom oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Pupovac nikad nije okarakterizao agresiju na Hrvatsku kao produkt samoniklog, autohtonog srpskog faÅ¡izma. On i dalje ide politikantskom logikom kako su Hrvati vjeÄni ustaÅ¡ki i faÅ¡istiÄki sumnjivci, dok su Srbi nesporno antifaÅ¡isti. Jasenovac koristi kao ispostavljanje raÄuna Hrvatima, kao podsjećanje na moralni dug koji nikad, poput lihvarskog, neće biti u cijelosti isplaćen. Time ujedno amnestira zloÄine srpske strane u zadnjem ratu, jer – koliko god da je Hrvata pobijeno u ime velikosrpstva, mi ćemo njima bivi “vjeÄni dužniciâ€. Ako se Srbima i zalomi kakav osvajaÄki rat, to je sluÄajno, ako nacisti okupiraju Jugoslaviju i odluÄe osnovati NDH, to je autohtoni hrvatski faÅ¡izam. No, faÅ¡izam se može pojaviti, steknu li se uvjeti, u bilo kojoj zemlji, ma kako civilizirana bila.
Kako rekoh, to je bolest druÅ¡tva – a ne osobina pojedinca. On se zasniva na psihologiji mase: kako su Freud, Gustave le Bon, i ostali koji su izuÄavali taj fenomen koji je u korijenima faÅ¡izma lijepo objasnili, pojedinac ima svoj moralni kod, preko kojeg ne može prijeći. MeÄ‘utim, u masi ponesenoj snažnim emocijama, gubi se svaka moralna inhibicija. Ljudi koji sami za sebe nisu u stanju poÄiniti ni najmanji zloÄin, zaÅ¡tićeni anonimnošću koju pruža masa na stadionima, ili na skupovima poput onog na Gazimestanu, postaju u stanju uraditi stvari koje su i njima samima nezamislive. Pupovac opominje Hrvate da se ne vade na “sile osovineâ€, no Srbija se za zadnji rat nema na koga vaditi. A Å¡to se tiÄe nacizma u Hrvatskoj, nesporno je da se NDH nije razlikovala od drugih okupiranih država, ukljuÄujući Srbiju, tijekom Drugog svjetskog rata. No, dok za logore na tlu Srbije u kojima nije pobijeno niÅ¡ta manje Židova a ni mnogo manje Srba, postoji izgovor “da su to bili njemaÄki logori†– srpska žandarmerija bi samo pohvatala Židove po Beogradu i predala ih Nijemcima na vratima logora SajmiÅ¡te, i nije valjda imala pojma Å¡to tamo s njima rade – dotle se Jasenovac gleda kao na “hrvatski logorâ€, iako je i on produkt nacistiÄke okupacije. A bitna razlika izmeÄ‘u Hrvatske i drugih zemalja u kojima su takvi logori postojali, poput Francuske, je ta Å¡to je Hrvatska imala za Drugog svjetskog rata stanovit oblik državnosti, pa se tako to zloupotrebljava kako bi se stavio znak jednakosti izmeÄ‘u hrvatske države i nacizma. I to najviÅ¡e od onih koji su zadnji koji bi o faÅ¡izmu imali Å¡to govoriti. Od Äinjenica o Jasenovcu ne treba bježati, ali ih se ne smije krivotvoriti kako bi se pravdali osvajaÄki pohodi devedestih, ili neki novi budući. Na žalost, umjesto mirnog odavanja poÄasti, sastali su se “antifaÅ¡isti†kako bi izvlaÄili duhove proÅ¡losti. Lustig ima pravo priÄati o Jasenovcu, ne spominjući Omarsku i Keraterm, kao bivÅ¡i zatoÄenik Jasenovca. Pupovac nema to moralno pravo. Lustig je meÄ‘utim izviždan, jer ga je poslala Kolinda Grabar Kitarović, koju kao predstavnicu državotvorne struje u hrvatskoj politici okupljeni oÄito smatraju neprijateljem. S druge strane, neki su doÄekani s aplauzom. Ta ekipa oÄito uživa u ovacijama na mjestu gdje bi se trebalo Å¡utke pokloniti svima koji su tamo ubijani, i to po svemu sudeći sve do 1948. Stadionska navijaÄka atmosfera zapravo viÅ¡e podsjeća na faÅ¡izam kao takav, nego na odavanje poÄasti njegovim žrtvama. Položiti vijenac i Å¡utke se pokloniti trebalo bi biti dovoljno svakom normalnom Äovjeku. Normalan i kulturan Äovjek usporedit će odavanja poÄasti i govore u Katynu, Auschwitzu, Srebrenici i na OvÄari s ovim cirkusom u Jasenovcu pa će mu biti jasno o Äemu se tu radi.M.Holjevac