: Babo se vraća kući?
„Bio je jedan od gospodara rata u Bosni, odležao je jedanaest godina zbog ratnih zločina – i na mjestu zločina slavi svoj povratak“, piše ljevičarski list Nojes Dojčland (Berlin) o Fikretu Abdiću koji se kandiduje za načelnika Velike Kladuše na krajnjem sjeverozapadu BiH. Abdić zvani Babo je 1993. proglasio Autonomnu Pokrajinu Zapadnu Bosnu, na svoju ruku pregovarao sa Srbima i Hrvatima i zatim poveo rat protiv vojnika i boraca lojalnih Aliji Izetbegoviću.
„Do 5.000 ljudi je navodno prošlo kroz njegove logore, tako kaže pravosuđe pobjedničke ratne strane“, piše Nojes Dojčland. Bio je to jedini unutarnacionalni sukob na području bivše Jugoslavije. Zbog organizovanja logora i smrti desetina civila osuđen je u BiH i Hrvatskoj, gdje se nastanio. Vrhovni sud Hrvatske mu je smanjio kaznu na 15 godina zatvora, i u Velikoj Kladuši je dočekan ovacijama.
„Agrokomerc je razlog što je Babo i dalje poštovan u ovim selima. Abdić je od 1969. u ovoj dolini gladi gradio prehrambeni koncern koji je hranio Jugoslaviju i izvozio u 30 zemalja. Velika Kladuša je tako napredovala da su se čak i gastarbajteri iz Zapadne Njemačke vraćali kući“, piše reporter Martin Lajdenfrost, inače odlični poznavalac Balkana. Dalje opisuje svoju posjetu Velikoj Kladuši:
„Prodavac je na polici pronašao dvije knjige za mene, jedna za i druga protiv Babe. Na terasi robne kuće u crvenoj nijansi Agrokomerca ispijao sam espreso. Išao je Eminem kojeg je nakratko nadglasao mujezin iz džamije preko puta. Mladići sa svježim bliskoistočnim bradama žurili su na večernju molitvu. Kod mladih žena je odnos šorčića i burki bio 4:1. Žrtvovao sam se pokušavajući da razumijem ovaj unutarbošnjački rat. Iščitava se religiozni ton, sekularni Agrokomercijaši protiv ‘Mudžahedina’. (…) Otišao sam do Babove nove partije, Laburističke stranke BiH. Tamo je stajalo: ‘Posao za sve’, majstori su dovršavali partijske prostorije. Dobio sam brošuru Agrokomerca iz osamdesetih, u toplim žutim bojama. Kažu da Babo, koji će uskoro napuniti 77, ‘radi dvanaest sati na dan’, živi na hrvatskoj obali i nije trenutno tu.“
Ali, zato je tu poslanik Rasim Kantarević, veteran Abdićeve bivše armije. Kaže, na početku rata se borio protiv bosanskih Srba: „’Moja uniforma, moja kapa i moj komandant se nisu mijenjali’ – samo što je najednom granatirao bivše ratne drugove oružjem dobijenim od Srba. Prvo su, priča, mrzili Karadžića, a onda Izetbegovića. Plavokosi hobi-istoričar razumije moje nerazumijevanje: ‘Vidite, tanka je linija između ljubavi i mržnje.’ Ali brat na brata? ‘Nažalost su ljudi ovdje takvi. I niko neće da prizna da je griješio.’ Poslanik odbacuje izraz ‘logor’. Na Babovu komandu u ‘prihvatnim centrima’ nije bilo mučenja, kaže, ako i jeste, onda su tome krivi pojedinci. ‘I mi smo morali da bježimo u Srpsku Krajinu, 50.000 ljudi. Tamo smo živjeli u halama farmi. Ni nama nije bilo bolje.’“
Autor lista Nojes Dojčland otišao je i do Drmaljeva, gdje su bili Abdićevi logori. Danas je taj posjed ograđen i zatvoren. Spomen-ploča posvećena je stradalima. „Penjem se preko ograde. Malo polje kukuruza, propala portirnica. Oko plehanih kanti razbacane pivske limenke i kompakt-diskovi. Dvije uzane plehane hale, bar 80 metara duge, bez prozora. Zaključane. To su jednom davno bile hale za Agrokomercove piliće.“
