Benjamin Tolić: Kolindin klin

Što jest, jest: Morgenblatt je prepun bedastoća.To mu neki čitatelji zamjeraju. Ali čine krivo. Nerazumno je od novinara tražiti da svaki dan bude pametan.

Stoga na Hanžekovićev jutarnji sajam treba gledati pozitivno. Kao što to čini moja neznatnost. Ne obzirati se na Antu Tomića, Juricu Pavičića, Miljenka Jergovića i ostalu sitnež, nego jednostavno uživati u krupnim bedastoćama kakve povremeno izlažu Inoslav Bešker, Jelena Lovrić i Denis Kuljiš.

Užitak zna biti izvanredan. Poput onoga što nam ga je nedavno priredio rečeni Kuljiš. Taj gojenac negdašnje „omladinske štampe“ domoljubno je – s triglavsko-kajmakčalanskoga gledišta – sa svim svojim znanjem i svom svojom rječitošću nasrnuo na nesretnoga Zorana Milanovića! Tako smo mogli uživo gledati kako se grčko-latinska poslovica „sličan se sličnu raduje“ pretače u hrvatsku pučku mudrost: tko će komu nego svoj svomu.

Nasrtaj se izlegao iz zapadnobalkanskog sastanka na vrhu koji je ovih dana održan u Beču pod ravnanjem Angele Merkel u sklopu tzv. Berlinskog procesa. Kuljiš je suptilan politički pisac. Vjerojatno ne bi onako nasrnuo na Milanovića da Milanović nije duboko povrijedio njegove domoljubne osjećaje. Kuljiš naime zamjera Milanoviću što je omalovažio visoki bečki skup. Prvi dan, veli, nije došao u Beč. Tako je propustio sudjelovati u nogometnoj utakmici u kojoj su predstavnici Zapadnoga Balkana nadigrali predstavnike Europske unije. A drugi dan, kada je ipak došao, držao se, veli Kuljiš, kao neka stvar u hladnoj vodi. Hrvatska je zbog toga bila nevidljiva na „Bečkom kongresu“. A izravni je posljedak takva Milanovićeva ponašanja, veli Kuljiš, politička katastrofa: srpski predsjednik vlade Aleksandar Vučić postao je umjesto Milanovića – „najdraži učenik“ Angele Merkel!

Da crkneš od smijeha! Ali Kuljiš općenito dobro misli.Tko hoće biti demokratski leader Zapadnoga Balkana, mora biti mio graditeljima „Regiona“. To stoji. Čvrsto „kano klisurina“. Sve ostalo je „omladinska“ paučina. Zašto? Nije položaj lidera Zapadnog Balkana, kako se to Kuljišu čini, vrijedan sam o sebi. Vrijednost toga mjesta ovisi o mnogo čemu drugomu, što nije osobito „postojano“. Ponajviše o stajalištu s kojega se na to mjesto gleda. A nije nevažan ni čas u kojemu tko priželjkuje to mjesto ili od njega zazire.

Stoga najnovije Milanovićevo držanje treba promatrati u svjetlu činjenica koje su ga mogle odrediti. Prvo, komunistički je „zlatni mladić“ prije dvije godine silno rasrdio pastorovu kćer kada je onako plemenito branio Udbine zločine od njemačkoga pravosuđa; drugo, negdašnji „zlatni mladić“ danas stoji pred parlamentarnim izborima; treće, „zlatni mladić“ teoretski se može uspeti na vrh Zapadnoga Balkana samo s vrha hrvatske državne vlasti. Sve u svemu, politička pragmatičnost nalaže Milanoviću da svoje ponašanje podredi izbornomu cilju.

Milanović to i čini. Iz partijskog je diskursa izbacio „ustaške guje“, partijska mu mladež više ne luduje „od Vardara pa do Triglava“, on sam javno štuje uspomenu Franje Tuđmana, partijci slave Oluju i ne trabunjaju o nekakvim hrvatskim ratnim zločinima. Da, da, sve uglađeno, svaka dlaka na svom mjestu. Utjelovila se, kažu znalci, pamet američkoga doktora izbornih obmana Alexa Brauna! Moja se neukost slaže, ali kršćanski dopušta i ne baš jako vjerojatnu mogućnost centripetalnoga obrata. Zlobnici odvraćaju: Neka bude! Onako ili ovako, kasno Janko na Kosovo stiže.

Kasno ili ne, o tomu se – do izbora – može raspravljati. Ali od trećosiječanjskoga prevrata god. 2000. do danas dionice Zapadnoga Balkana nikad nisu lošije kotirale na hrvatskoj burzi političkih ideja. Što je tomu uzrokom? Može se samo nagađati. Neki kažu: Salonfähige Tschetniks Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić na kormilu Srbije! Možda. No prije će biti strah od balkanske rute aktualne „seobe narodā“ iz Afrike i Azije u Europsku uniju i bijeg mladih ljudi iz Hrvatske.

Kada je riječ o „Regionu“, nepravedno bi bilo prešutjeti usklik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u izbornoj noći: Ovo je Hrvatska, a ne Regija! Treba spomenuti i njezinu nedavnu inicijativu da se Hrvatska, ako već mora, regionalno pozicionira u novu – Baltičko-jadransku regiju! Tu regiju činile bi zemlje između Baltika i Jadrana: Poljska, Estonija, Letonija, Litva, Češka, Slovačka, Austrija, Madžarska, Slovenija i Hrvatska. Bila bi to prirodna regija. Ona bi Hrvatsku iščupala iz umjetne luđačke košulje Zapadnoga Balkana. Dođe mi da kliknem: Tako valja, Predsjednice! Klin se klinom izbija! Ali ne kličem. Zašto? Sjetim se kako je nastavila Pahorov i Josipovićev Proces Brdo – Brijuni. A on je zatim procvjetao u Berlinski proces. Ostaje dakle samo nada, oprez i radoznalost.

Benjamin Tolić bpz.ba