Uoči Erdoğanova posjeta Hrvatskoj pantovčački je vanjskopolitički savjetnik Mate Granić naciji velikodušno otkrio diplomatsku tajnu. Erdoğan je, tvrdi negdašnji šef hrvatske diplomacije, pred njim, kada su se zadnji put nakratko sastali, stavio ruku na prsi i rekao: „Hrvatska je u mom srcu!“
Hrvati su to otkriće primili različito. Jedni su se cerekali: Ma daj! Kada su se to Granić i Erdoğan sastali? I gdje? Valjda u gluho doba noći, na Mirogoju! Drugi su, u dobroj vjeri, dopuštali da Granić govori istinu: A, pustite vi to! Sastali su se oni tajno, tko zna gdje! Nije Mate veslo sisao! Njega je Klaus Kinkel, kada se zbog Mostara rogušio na predsjednika Tuđmana, pred televizijskim kamerama tapšao po ramenu i tepao mu: Mein Freund Mate!
Jesu li se ili nisu, kada i gdje Granić i Erdoğan sastali, je li se Erdoğan pred Granićem držao kao pred ispovjednikom, je li mu ili nije rekao što Granić tvrdi da jest – to su stvari koje vjerojatno znaju samo Granić i Erdoğan. No neovisno o njima dvojici prosječno naobražen Hrvat zna da Granić ovaj put nije otkrio nikakvu tajnu. Nije Granić ni slagao. Upravo suprotno, Granić je rekao otrcanu istinu. Hrvatska je – manje-više bez Hrvata – od pamtivijeka bila „u srcu“ nehrvata: Madžara, Austrijanaca, Mlečana, Talijana, osmanskih Turaka i Srba. Svi su, zahvaljujući otpornoj snazi hrvatskoga naroda, od Hrvatske u na posljetku digli ruke. Ali srce je – srce.
Kako je srcu teško zapovijedati, nije nimalo čudno što se Hrvatska, kao nekoć „u srcu“ srpskoga kralja i turskoga sultana, danas našla „u srcu“ predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića i predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana. Ta gospoda nisu, poput Stjepana Mesića i Ive Josipovića, sprdnja svoje nacije. Nikolić je u Srbiji, a Erdoğan u Turskoj simbol snage i jamac općeg napretka. Nikolić je za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku, navodno ubojstvom civila u slavonskomu selu Antinu, zaslužio promaknuće u četničkoga vojvodu; Erdoğan nije ratnik, ali i on se zna ratnički postaviti. Na predizbornom skupu god. 2014. zakleo se Allahom da će, ako ustreba, 100.000.000 Turaka braniti Bošnjake koje mu je Alija Izetbegović na samrti „ostavio u amanet“, te upozorio slušatelje: „I nemojte se začuditi kada turski ratni brod uplovi u Neum, jer to je naš znak i potpora suverenitetu BiH.“ I Nikolić i Erdoğan oslanjaju se na baštinu davno propalih carstava – ovaj Osmanskoga, a onaj Dušanova i Osmanskoga.
Srpski plan stvaranja Velike Srbije razradili su u XIX. stoljeću Leopold von Ranke i Vuk Karadžić u knjizi „Srpska revolucija“ (1829.), zatim Vuk Karadžić u članku „Srbi svi i svuda“ (1836.) i na posljetku Ilija Garašanin i František Zach u spisu „Načertanije“ (1844.). Taj plan u XX. je stoljeću dvaput ostvarivan snagom savezničkog oružja. Oba su se puta tako nastale državne tvorevine nakon nekog vremena raspale u krvi. No, neuspjesi još nisu izbili Srbima iz glave san o Velikoj Srbiji. Dokazuje to zakon kojim je Srbija, iako je skrivila i izgubila četiri rata, proglasila svoju sudbenost za zločine počinjene u tim ratovima na područjima danas suverenih drugih država.
Turski plan stvaranja novog kulturnog i gospodarskog zajedništva na području negdašnjega Osmanskog Carstva jasno je vidljiv iz mnoštva javnih očitovanja turskih političara, osobito predsjednika države Recepa Tayyipa Erdoğana i predsjednika vlade Ahmeta Davutoğlua.
Zasad su ti planovi pusti politički snovi. Oba se, i srpski i turski, predstavljaju kao nenasilni projekti. Srbi, sudeći po Memorandumu 2 Srpske akademije znanosti i umjetnosti, drže da mogu u miru ponovno zadobiti ono što su izgubili u ratovima, a Turci vjeruju da bi „meka moć“ Ankare u vjerski i kulturno srodnu okružju mogla uskrisiti sjaj negdašnjega osmanstva. U što će se ti politički snovi izvrgnuti pod pritiskom sutrašnje „seobe naroda“, nitko danas ne može predvidjeti.
No, ponešto je već sada posve razvidno. Prvo, Srbi i Turci hoće preko Hrvatske u Europsku uniju; drugo, Srbima je „u srcu“ crta Virovitica – Karlovac – Karlobag, a Turcima Bosna i Hercegovina; treće, ovaj okrajak negdašnjega Hrvatskog Kraljevstva koji se zove Republika Hrvatska bio se je osmjelio pobjeći sa Zapadnog Balkana u Baltičko-jadransku uspravnicu, ali su hude sile uspravnici podmetnule Crno more; četvrto, Hrvatska je premalena za toliko prijateljstava; peto, ako hoće preživjeti, Hrvatska mora biti sama sebi „u srcu“.
bpz.ba
