Beskonačni niz hrvatskih fašista

Gdje su, tko su ti fašisti, pita se neupućeni građanin nakon dramatičnih i čak paničnih proklamacija aktivista tzv. Lige antifašista. Ali kad se bolje razmisli i kad se uđe u psihu tih čudnih ljudi odjednom ćemo fašiste vidjeti i otkriti svukud oko nas

Na djelu je sustavno poricanje i demonizacija antifašizma, poricanje temeljnih etičkih vrijednosti demokratskog društva, agresivno poticanje i postupna relativizacija važnosti antifašističke borbe, netolerancija, nasilje, mržnja, militarizam, kult nacije, prezir prema modernim političkim idejama, sustavno uništavanje dokumenata, spomenika i spomen obilježja antifašizma, izostavljanje sadržaja o važnosti antifašizma za Europu i Hrvatsku u udžbenicima i nastavi povijesti, akcije i manifestacije u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma. Itd. itd.

Sve je to iscurilo s osnivačke skupštine Lige antifašista, koja je za svog predsjednika izabrala Zorana Pusića, a za zamjenicu predsjednika Vesnu Teršelič. Okupilo se na tom skupu sve što diše antifašistički, zbijenih redova spremno krenuti po šumama i gorama, ako zatreba. A očito je voda došla do grla. Svojom je nazočnošću skup uveličao Ivo Josipović, koji je trijumfalno podvukao: Ha, jesam li vam rekao da među nama još gmižu ustaške zmije? Bio je tu i njegov glavni savjetnik Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije u vrijeme razaranja Vukovara, kao i niz drugih aktivista starijeg i mlađeg naraštaja te raznih profesija, spolova, nacionalnosti i vjeroispovijesti, nudeći svoju veliku toleranciju i otvorenost nasuprot crnim oblacima nacifašizma, koji su se nadvili nad zemljom.

Pitanje je sad: o kojim vrijednostima, o kojim spomenicima i dokumentima, o kojim udžbenicima, o kojim akcijama i manifestacijama, o kojim političkim idejama je ovdje riječ? U cijelom tom govoru nema apsolutno ništa za što bi se čovjek mogao uhvatiti, ništa određeno i ništa konkretno. Ostaje neugodan dojam obračuna s fantomima i vješticama. Čisti primjer iracionalne propagande napunjene strastima. Nekim drugima, imaginarnima se predbacuje mržnja, nesnošljivost i nasilje, što je samo racionalizacija i kanaliziranje vlastite mržnje i nesnošljivosti. Nije, dakako, nepoznato da ono „anti“ sadržano u određenim pojmovima nosi vrlo često duhovne karakteristike onoga protiv čega navodno ustaje. I anti-boljševizam zna biti boljševizam, kao što anti-fašizam, kao što vidimo, može biti fašizam. Anti-komunistički makartizam pretvorio se pedesetih godina u SAD-u u čisti staljinizam.

Occupy Croatia odlučio je izgleda svake subote prosvjedovati protiv, kako oni kažu „šatoraša“, s tim ekstremnim krilom IRA-e, kako bi rekao Nenad Stazić, s tom udarnom šakom fašistoidnog HDZ-a. Jedan drugi, sličan „antifašistički“ skup održan je nedavno na Trgu bana Jelačića kao protudemonstracija kao naručenom najavljenom, a neodržanom postrojavanju „stranačke vojske“ u crnim odorama, kojega su predvodile i neke poznate ličnosti javnog života kao Vesna Teršelič, Zoran Pusić, Vili Matula, Urša Raukar i drugi. Jer, „antifašistima“ trebaju fašisti, ako ih nema oni će ih proizvoditi, to je razlog njihova postojanja. Miljenko Jergović, jedan od vodećih lovaca na fašiste napisao je svojevremeno kako je patološki ubojica mlade Meksikanke na Marjanu tipični Splićanin i Hrvat. Slavomir Žižek, ovdje redovito predstavljen kao „slovenski filozof svjetskog glasa“, česti gost naših tribina i televizija, okarakterizirao je stanje u Hrvatskoj kao „ustaško kršćanstvo“. Slavko Goldstein kaže u velikom intervjuu jednim novinama kako ne treba čuditi ako HDZ-ova vlast, dođe li do nje, krene s hapšenjima, progonima, represijama i logorima, s „jednim režimom koji će u suštini biti ustaški“! Za sve ovdje spomenute tipičan je benevolentan odnos prema četništvu.

Gdje su, tko su ti fašisti, pita se neupućeni građanin nakon dramatičnih i čak paničnih proklamacija aktivista tzv. Lige antifašista, političara, pojedinih novinara i intelektualaca. Ali kad se bolje razmisli i kad se uđe u psihu tih čudnih ljudi odjednom ćemo fašiste vidjeti i otkriti svukud oko nas. Fašisti su, kao što ih je nabrojio list „24 sata“ (o tome je pisao Joško Čelan) Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Zdravko Tomac, Vlado Košić, Željka Markić, Ivan Aralica, Marko Perković, Milan Ivkošić, Jakov Sedlar, Nino Raspudić, Hloverka Novak Srzić, Karolina Vidović Krišto, Ivo Banac, Ivica Marijačić, Zoran Vuman, Andrija Hebrang, Slaven Letica, Kuzma Kovačić, Tomislav Karamarko, Kolinda Grabar Kitarović, Zlatko Sudac, Anja Šovagović i brojni, brojni drugi, poznati i nepoznati. U jednom se trenutku na sličnom popisu našla čak i Saša Broz! Fašisti su manje-više svi svećenici, branitelji, članovi i glasači HDZ-a, svi koji priznaju da je na Bleiburgu i „križnom putu“ izvršen masovni zločin i koji se ne dive Titu, svi koji nešto mrmljaju o Udbinim egzekucijama, svi koji drže da brak može biti samo zajednica muškarca i žene, svi koji su skeptični prema „regionu“, svi koji misle kako ćirilici nije mjesto u Vukovaru, svi koji nisu glasovali za Ivu Josipovića, svih onih osamdeset i nešto posto građana koji su glasovali za neovisnost.

Ta patološka svijest, ta „kompulzivna neuroza“, kako je naziva Zoran Vukman, ta ostrašćenost može biti samo plod neprihvaćanja zajednice u kojoj se živi, naroda s kojim se živi, njegovih vrijednosti, tradicije i političkih stremljenja, plod kroatofobije kao najdublje fobije, najcrnjeg, najokorjelijeg i najnerazumnijeg šovinizma, koji u nas postoji. Nema puno pristaša ni bolesnika koji boluju od ove bolesti, ali su iznimno glasni, vladaju medijima i financira ih, što je najapsurdnije u ovoj priči, država. Naglo probuđena propaganda i galama o fašizmu i ustaštvu u svojoj krajnjoj nakani su usmjereni na diskreditiranje i sotonizaciju svega što je nacionalno i hrvatsko, uključujući i hrvatsku državu. I „suočavanje s prošlošću“ koje provodi Vesna Teršelič i njezina Documenta, a koji su dobili visoko odličje od bivšega predsjednika, nije u funkciji istjerivanja pravde i kažnjavanja zločina niti je time motivirano, već gotovo isključivo u funkciji klevetanja države i borbe za njezinu neovisnost. Zar se već na sva usta ne govori i ne piše o jednom promašenom projektu i o potrebu vraćanja u stare okvire. Večernji list donosi veliki naslov s retoričkim pitanjem: „Nakon 25 godina treba se zapitati je li hrvatska država izgubila smisao“, uz zaključak: „Hrvatsku državu u svakom njezinu povijesnom izdanju (dakle, i ovom najnovijem – op.a.) možemo smatrati kvislinško-marionetskom“ (čitaj endehazijskom).

Histerija o ustaštvu potaknuta je bolnom smjenom na Pantovčaku i odlaskom velikog „antifašista“, a može se tumačiti i kao strah od daljnjih promjena, strah za pozicije zauzete i sustavno ojačane nakon 2000. godine i kao njihova preventivna obrana. Doći će HDZ, što će biti ne samo s titoizmom i Titom, koji je eto otputovao preko Romanije iz ureda predsjednice države, ali ne i iz veleposlanstva u Parizu, ne samo s još živim idejama o restauraciji propale države nego i što će biti s nama, s našim sinovima i kćerima, s našim ministarskim, uredničkim, ambasadorskim, direktorskim mjestima, s našim uhljebljenjem u brojnim nevladinim udrugama, s našim filmskim, književnim i medijskim projektima.