U ponedjeljak je obilježen Svjetski dan beskućnika.
Beskućnici su rubni problem u Hrvatskoj pa je i njihov dan protekao skoro nezapaženo. No, u oči upada jedna nelogičnost. Predsjednik Hrvatske mreže za beskućnika Drago Lelas tvrdi da u Hrvatskoj, ako se koristi europska metodologija, ima zapravo deset tisuća beskućnika, a ne samo sedam tisuća kako to tvrde službene statistike. U 14 prenoćišta u Hrvatskoj ima 420 kreveta, dakle na jedan krevet dolazi dvadesetak beskućnika.
Nelogično je naime to da Hrvatska nije u stanju osigurati prenoćište za svoje beskućnike, kojih još uvijek nema previše, a bespogovorno je spremna primiti imigranata koliko EU zatraži od nje i osigurati im standard o kojemu domaći beskućnici mogu sanjati. Ta naoko nevažna, rubna stvar puno govori o državi u kojoj živimo. Jedina svrha i smisao države jest da svojim državljanima osigura koliko-toliko dostojan život. Ako to ne uspijeva, gubi razlog svoga postojanja.
Država koja više skrbi za imigrante nego za svoje državljane teško može opstati na dulje staze. Pri tomu treba imati u vidu da ovakav stav nije posljedica nikakve ksenofobije ili predrasuda nego je jednostavno riječ o činjenici da onaj tko nije u stanju voditi brigu o sebi ne može efikasno voditi brigu ni o drugom. Nikakva ljudskopravaška dovijanja tu činjenicu neće promijeniti. Hrvatsko papagajsko ponavljanja europskih floskula također ovdje ne pomaže.
Onoga trenutka kada je Angela Merkel priznala da je njezina politika prema imigrantima bila pogrješna i nije istodobno dala ostavku – svakomu je poštenom trebalo biti jasno da u vremenu koje slijedi svatko mora voditi brigu o sebi, da nekakva imaginarna Europa nikomu neće i ne može pomoći. Naprotiv, Europa će svoje nagomilane probleme sve više izvoziti u članice koje ne budu imale dovoljno snage i samosvijesti da se zaštite. Stoga zabrinjava da ni nova vlast o tim najbitnijim stvarima nema nikakav stav. Osim ako se kao takav stav uzima bespogovorno izvršavanje diktata Europske unije.
U našem neposrednom susjedstvu zvecka oružje i čuju se borbeni pokliči, Rusija i SAD međusobno izmjenjuju prijetnje, a mi se uljuljkujemo u sigurnost NATO-a. Šuška se o tomu kako Holland i Merkelica pripremaju federativnu Europu gdje pojedine države neće moći imati vlastitu vojsku niti će moći imati samostalnu imigrantsku politiku, a kod nas i mediji i političari o tomu mudro šute. Ta mudra šutnja njima osigurava europsku moralno-političku podobnost, a nama, bojim se, skoru propast.
S takvim vodstvom i takvim medijima mogli bismo uskoro mi kao narod postati beskućnici. Koliko god to bilo tužno, ima nekog zluradog veselja u spoznaji da će tada i profesionalni borci protiv ustaša morati pronaći neki drugi izvor prihoda. Koliko god željeli vjerovati novoj vladi, očekivanja nam muti svijest da ona najvećim dijelom proistječe i briselske kovačnice perspektivnih kadrova. U svakom slučaju, treba razvijati svijest da opasnost može doći i sa zapada. Ne samo s istoka.
Damir Pešorda
