Digla se baba saba zora.
Dok pušće kokoši, pa ji sve pobroji; narani ji, pa dok sakupi jaja, promućka svako da vidi je li mućak…iss…već se debelo ojutrilo, a, did se, po običaju, tek izvuko iz kreveta i već zindari, di mu je marenda.
Baba se uzmučila jer je, ovi put, stvarno našla mućak.
“Pravo se mućka, ev, ev…”, ponavljala glasno, po peti, šesti put prinoseći uvu jaje snažno ga mućkajući.
Čim je unišla, s vrata se potuži, još bunovnom i gladnom didu, da je našla mućak, pa još dvatriput mućnu prid njim, ojađeno ponavljajući : “Ev, ev…mućak, brate!”.
Dida nije tangiralo je li našla mućak, nego daj ti njeme marendu, Bog te mućno!
– Koliko to mućaš, Božje ti, postalo bi mućak, sve ako nije bilo!
Baba se ljutnu.
– Mućak je tebi u glavi! I saš ga, zauzinat, dobit za marendu, tako da znaš! Mućak mućku, et.
– Pa, jašta si ukumila mućat š njime, Božje ti kiše…dobro ijedno prođe lišo od pustog mućkanja!
Kako je svakodnevnu provjeru jaja mućkanjem, i detekcijom mućaka, baba držala osobitom zaslugom uvježbanog uva, na smrt se uvridila didovim nipodaštavanjem.
– Jakoće ako neću ja?! Ta, neš ti priget guicu za štogot uradit! E, da oće samo! Ispodniženje ti spraćat kokoši, a trat kajganu, jok!
– Ajde, ne zvocaj, vego daj marendu, gladan sam!
– Eno ti mućak, pa sam smućaj sebi, ka si tako pametan!
– Đavlu i mućak i mućanje. Mogla si do sada i snit jaje koliko kvocaš.
– Eto, snesi ga ti! Ja otra kod prije!
Biralo me/Tomislavcity
