S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske Å¡to su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaÅ¡ iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je joÅ¡ jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim Äelikom.
Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana kasnije, u odluÄujućoj bitci na Rujane i ÄŒelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topniÄko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktiÄki bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala zapoÄeti.
A onda je u Livno došlo oko 200-tinjak Crnih Mambi
Crne Mambe su u Livno doÅ¡le netom uoÄi najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja 1.pb povuÄena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala. Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve viÅ¡e pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je Å¡to prije krenuti u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su od zapovjednika Jacovića da priÄekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotiÄni kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj. U nekoliko dana formirana je TaktiÄka grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, TaktiÄka grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu Mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje doÄaravaju rijeÄi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: â€Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odluÄnosti, moram priznati da bih razmiÅ¡ljao da je zaustavim svim dopuÅ¡tenim i nedopuÅ¡tenim sredstvima da ne prijeÄ‘e državnu granicu!â€.
Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. uÅ¡la u Livno. SmjestivÅ¡i se u ZagoriÄanima, TaktiÄka grupa preuzima sektor Cincara prema GlamoÄkom polju, jedan od Å¡est sektora obrane golemog livanjskog podruÄja. Obranom grada u samom poÄetku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje Rosso i Gotovina. U samom poÄetku svog djelovanja TaktiÄka grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronaÄ‘ene velike koliÄine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.
Prsa o prsa, zarobljavanje tenkova i… Pobjeda!
Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i ÄŒelebić i zapoÄela je odluÄujuća bitka na livanjskoj bojiÅ¡nici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na ÄŒelebić, na sjeveru. U rano jutro zapoÄeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to straÅ¡na vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo Äime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti naÅ¡avÅ¡i se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviÅ¡e tenkovi, a za njima oko 1200 pjeÅ¡aka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – ÄŒaprazlije, imajući na niÅ¡anu Donje Rujane, a druga se spuÅ¡tala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte – Vrbica, udarajući na ÄŒelebić. NeÅ¡to iza 10 sati Jurić iz zapovjedniÅ¡tva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti Äetnicima u ruke ni po koju cijenu. To jutro jedna skupina mambi krenula je u izviÄ‘anje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara na protuoklopnoj obuci. Jacović obavjeÅ¡tava ljude na terenu i ne oklijevajući sa 17 ljudi kreće prema Rujanima.
StigavÅ¡i u Rujane, skupina se suoÄila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pjeÅ¡aka, i Å¡to je joÅ¡ gore, povlaÄenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlaÄili nitko nije javio tko im dolazi u susret, zapucali su i prema mambama, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća razvija se bitka prsa o prsa, mambe svim raspoloživim sredstvima zastraÅ¡ujućom žestinom udaraju na Äetnike i zarobljavaju tenk T55. Pripadnik 3. Brigade ZNG-a s obližnje uzvisine uniÅ¡tava maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60. U pomoć pristiže nekoliko pripadnika HOS-a iz NuÅ¡tra, ukljuÄuje se i 15-ak domaćih boraca, a u narednih sat vremena i desetak mambi i 30-ak pripadnika treće bojne i bitka se okreće. Hrvatski ratnici dobiÅ¡e krila, demoraliziranima vratila se vjera i crta se poÄela stabilizirati. U isto vrijeme grupa mambi u izviÄ‘anju prema Kupresu upada u ÄetniÄku zasjedu koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca. Iako se joÅ¡ oko podne Äinilo da je bitka izgubljena i da je na redu joÅ¡ samo konaÄna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlaÄenje i gonjen sve do iza ÄŒaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlaÄi mambe u Rujane na fortifikacijski ureÄ‘enu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor. S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske Å¡to su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaÅ¡ iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je joÅ¡ jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim Äelikom.
Dovoljno je reći da nakon ovog poraza agresor viÅ¡e nije poduzimao ovakva napadna djelovanja na podruÄju Livna, a Crne mambe preživjele su joÅ¡ jednu teÅ¡ku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi â€Supermeniâ€, ali tog dana u Rujanima razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio! Rezultat uspjeÅ¡ne obrane: uniÅ¡teni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oÅ¡tećeno dok su zarobljena dva tenka T55 i T34 te viÅ¡e minobacaÄa. Priznatih od neprijatelja blizu stotinu poginulih, viÅ¡e zarobljenih vojnika i oficira JNA te, Å¡to je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj viÅ¡e nikad nije usudio na ovakav proboj ka Livnu! Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacaÄkoj osveti i nekoliko lakÅ¡e ranjenih. Treba jasno naglasiti da je okrÅ¡aj bio krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridoÅ¡lih boraca, poluÄile veliÄanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati.
Osramoćena i poražena srpska vojska kažnjena skidanjem do gola!
Uloga livanjske bojiÅ¡nice u proljeće 1992. bila je od strateÅ¡kog znaÄaja jer su na tom podruÄju hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, dogaÄ‘aji na Livanjskoj bojiÅ¡nici, uz ostala bojiÅ¡ta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratiÅ¡te te da se samo suradnjom i zajedniÅ¡tvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspjeÅ¡nom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konaÄnih oslobaÄ‘ajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojiÅ¡nici.
Sve sljedeće oslobaÄ‘ajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su iÅ¡le s livanjskih bojiÅ¡nica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna dogaÄ‘anja da je zapravo Oluja zapoÄela u Livnu. Livanjska bojiÅ¡nica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobaÄ‘ajućih operacija.
Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana â€Komandant po potrebi†ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je poluÄio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili â€samo jedan korak do ciljaâ€, ali se pojavom Mambi i pomagaÄa sve raspalo:
â€Zbog pojave straha, zavladala je panikaâ€. â€Jedna tenkovska jedinica†pobjegla je iz borbe â€ne zaustavljajući se […] Å taviÅ¡e, Äuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u GlamoÄu, prosto su protutnjali kroz gradâ€, Å¡to je rezultiralo â€haosom†GlamoÄana koji se poÄeÅ¡e pripremati za â€veliku bježanijuâ€. S bojiÅ¡ta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojiÅ¡te. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vjeÅ¡anjima. Jednom je â€krnji bataljun†(!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: â€O, Bože, rezervisti poÄeÅ¡e da se skidaju!†i tjeranjem s bojiÅ¡ta, a drugi put je to doista i uÄinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacaÄku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje â€Äasne uniformeâ€. Na njegov Å¡ok, â€oni poÄeÅ¡e istog momenta da skidaju pantalone i bluzeâ€, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razoÄarao: â€stoje onako goli kao od majke roÄ‘eni […] bez ponosa, bez gaćaâ€, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli poÅ¡li kućama.