Govoriti i isticati samo zloÄin Bleiburga doista znaÄi relativizirati Jasenovac, ali vrijedi i obrnuto, govoriti iskljuÄivo o zloÄinima Jasenovca znaÄi relativizirati Bleiburg. No, isticati samo jedno, a ne i drugo mjesto ubijanja znaÄi ono najgore, relativizirati sam zloÄin
Prema domaćim medijima na BleiburÅ¡kom se polju proÅ¡le subote na komemoraciji za žrtve Bleiburga i Križnog puta okupilo dvadeset pet, a prema procjenama austrijske policije Å¡ezdeset tisuća ljudi. Nitko ne zna toÄan broj, ima tendencija umanjivanja kao i preuveliÄavanja, ali bilo ih je toliko da ne bi svi stali na poljudski stadion pa ni na Trg bana JelaÄića. Bilo je ih je jako puno, polje je bilo pretijesno i nikada ih nije bilo viÅ¡e, bilo ih je odasvuda, iz Dubrovnika i Å olte, iz RoÅ¡kog Polja i s Kupresa, iz Varaždina i Županje, iz Stuttgarta i Frankfurta.
ZaÅ¡to se baÅ¡ ove godine okupilo toliko mnoÅ¡tvo? Jedni misle da je to zbog sedamdesete obljetnice, ali će prije biti da je presudnu ulogu odigrao diÅ¡pet ili ponos kao odgovor na iznova pokrenute napore da se okleveta cijeli jedan narod kao faÅ¡istiÄki i genocidan, da se ospori njegova sloboda i nezavisnost, da se diskreditira obrambeni rat i da se Hrvatska vrati u okvire iz kojih je krvavo iznikla, sa svim tim antifaÅ¡istiÄkim ligama i (ne)vladinim udrugama. To nije bio „žal za NDH“, kako je primijetio premudri PeÄ‘a Grbin, zadužen iznijeti stav u ime stranke, iako nije primijećen ni jedan simbol te države. To je bila spontana osuda jednog kolosalnog zloÄina, koji se nastoji zanijekati. Gledajući tu masu od pedesetak tisuća ljudi nehotice pomisliÅ¡: pa najmanje toliko ih je za samo nekoliko dana ubijeno metkom u potiljak, pobacano u jame i rovove iz kojih kosturi joÅ¡ uvijek isplivavaju. Iz svakog tog groba kao da je izniklo jedno ljudsko stablo, ili kao da se digao hamletovski duh brojnih oÄeva i djedova. Veliki skup Hrvata u austrijskom gradiću može se shvatiti i kao poruka aktualnoj vlasti kako narod nije zadovoljan s njezinom ukupnom (a)nacionalnom politikom.
I opet iznova sluÅ¡amo već standardna opravdanja. Na Bleiburgu, veli nam primjer Milanović, nitko nije ubijen, već tamo malo dalje, kao da bi to iÅ¡ta mijenjalo na stvari, pa onda bila je to osveta nad pobijeÄ‘enim vojnicima, kao da nisu joÅ¡ i viÅ¡e stradali civili, kriv je Pavelić, a ne oni koji su izvrÅ¡ili pokolj, nisu svi, joÅ¡ će se kazati, bili nevini, kao da je ikome suÄ‘eno i kao da kazna za jednoga krivog može opravdati kaznu za stotinu nevinih, nisu stradali samo Hrvati, kao da oni nisu bili u golemoj većini i pravi cilj egzekucije s elementima pravog genocida. Javio se Danijel Ivin Älankom u Jutarnjem s „top preporukom“, onaj Ivin koji je inicirao odustajanje od saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom, tvrdnjama kako je sve to Å¡to se dogaÄ‘a oko Bleiburga jedan veliki mit, hoće reći laž. Po njemu, niÅ¡ta se s Jasenovcem ne smije usporeÄ‘ivati, jer on valjda usporedbama gubi na vrijednosti, na ekskluzivnosti od koje se može Äak dobro živjeti i zaraÄ‘ivati. A onda već zaboravljeni Efraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal, opet u istom listu s „top preporukom“, traži obustavu mirovina ustaÅ¡ama, koji zapravo ne postoje. Ako je joÅ¡ koji preživio treba ga smaknuti, treba dovrÅ¡iti nedovrÅ¡eno.
ÄŒinjenice su okrutne. U Sloveniji Å¡esto, u Hrvatskoj tisuću masovnih stratiÅ¡ta, joÅ¡ neobilježenih. Kod KoÄevskog Roga za osam dana likvidirano je trideset tisuća ljudi, u Å¡umi Tezno petnaest je tisuća pokopanih, isto toliko u Maceljskoj Gori, u Zagrebu je ubijeno dvadeset tisuća. Jazovka, Daksa, Aržano. Ubijeno je viÅ¡e od 600 svećenika, samo u Hercegovini 66 franjevaca ili trećina ukupnog broja. Koncem rata smaknut je svaki dvanaesti Hercegovac, ukupno, prema istraživanju biskupa Žanića, Å¡esnaest tisuća. Slovenska povjesniÄarka Jerca VoduÅ¡ek-StariÄ, kći partizanskog oficira na temelju vlastitih istraživanja i svjedoÄenja sudionika dogaÄ‘aja ustvrdila je kako je na Bleiburgu i Križnom putu ubijeno viÅ¡e od sto tisuća ljudi, a Zdenko Zavadlov, zapovjednik OZNE iznio je podatak o sto tisuća ubijenih Hrvata samo na podruÄju Slovenije. Å uma je odjekivala od nijemih krikova, kao Å¡to bi rekao Slavko Mihalić, sve je to bilo bestijalno ubijanje razoružanih vojnika i onih koji odoru nisu nikada ni obukli, ubijanje iz osvete, mržnje, zadovoljstva udruženim snagama partizana i Äetnika preobuÄenih u partizane. Nisu zloÄini bili sluÄajni već planirani, nareÄ‘eni s vrha. Josip Broz, prema dokumentu kojega je Nova Hrvatska objavila 1982. godine, u broju 3, traži od Treće armije da se kolona od pedeset tisuća ljudi, koja se kretala prema Dravogradu, uniÅ¡ti. Neposredno nakon Bleiburga, 26. svibnja 1945. u svom govoru u Ljubljani kliÄe: “Ruka pravde, ruka osvetnica dosegla je ogromnu većinu neprijateljaâ€. Taj govor nije teÅ¡ko pronaći u Vjesniku iz onog vremena. I joÅ¡ će netko reći kako Tito s tim pokoljem nije imao veze, kako nije za njega znao!
I kako sad lakonski kazati: zaboravimo proÅ¡lost, okrenimo se budućnosti. Pomirenje jest temelj zajedniÅ¡tva, a zajedniÅ¡tvo temelj budućnosti. No na poÄetku svega je istina koju je mnogima tako teÅ¡ko prihvatiti. U Drugom su se svjetskom ratu na naÅ¡em prostoru dogodila dva straÅ¡na zloÄina. Jedan se zove Jasenovac, drugi Bleiburg. Govoriti i isticati samo zloÄin Bleiburga doista znaÄi relativizirati Jasenovac, ali vrijedi i obrnuto, govoriti iskljuÄivo o zloÄinima Jasenovca znaÄi relativizirati Bleiburg. No, isticati samo jedno, a ne i drugo mjesto ubijanja znaÄi ono najgore, relativizirati sam zloÄin. Dijeliti zloÄine na opravdane i neopravdane, one koji su poÄinili „naÅ¡i“ i one koji su poÄinili njihovi, na one koje su poÄinili pobijeÄ‘eni i one koji su poÄinili pobjednici, moguće je samo u ideoloÅ¡ki ostrašćenim glavama liÅ¡enim svake suosjećajnosti i obzira, s onu stranu svakog humanizma. Osuditi zloÄin – bilo tko da ga je poÄinio i u ime bilo koje ideologije i nad bilo kim – moralni je imperativ i put u zdravo druÅ¡tvo.
Predsjednica je države Kolinda Grabar Kitarović prihvaćajući se pokroviteljstva nad komemoracijom ispravila teÅ¡ke propuste bivÅ¡eg predsjednika, Vlade i Sabora, koji su Äinom odustajanja od pokroviteljstva nad obilježavanjem stradanja, prihvatili, eo ipso, pokroviteljstvo nad zloÄinom. Mnogi su oÄekivali njezin dolazak u Bleiburg, pa i bili razoÄarani kad se to nije dogodilo. Iako postoje razumljivi politiÄki razlozi i iako je željela zadržati ravnotežu u odnosu na dvije teÅ¡ke priÄe iz naÅ¡e povijesti, položivÅ¡i vijence u tiÅ¡ini nekoliko dana prije samih skupova i izrazivÅ¡i pijetet prema svim žrtvama te osuÄ‘ujući režime koji su zloÄine poÄinili, u Bleiburgu se ipak trebala pojaviti. Tamo joj nitko ne bi zviždao, tamo su bili oni koji su je birali, a i ovako nije izbjegla osude i optužbe onih s druge strane. U odnosu prema Jasenovcu i Bleiburgu postoji svih ovih godina ozbiljna disproporcija, koju je ona svojim prisustvom mogla ublažiti. Desetljećima se zlonamjerno pretjeruje s brojem žrtava u Jasenovcu, o Bleiburgu se moralo Å¡utjeti, u Jasenovac i dalje svake godine dolaze najviÅ¡i predstavnici države, u Bleiburgu se do sada od njih nije pojavio nitko.Josip Jović