Kad duša zaboli, teško se diše
U grudima sjeće, reže..
Stotinu pitanja traže odgovore, u
pukotinama protekloga vremena i
oživljavajućim sjećanjima,
što lebde i lebde,
bez pomoći, u amfiteatru iluzija,
koje sami stvaramo
Kad duša zaboli,
sve drugačije postaje, prestaje,
vrijedi, nestaje i novo u boli toj se rađa
Novo, ko plod iz krvi i pepela
Novo savršenstvo, bez pitanja i odgovora,
kojem ništa ne treba
I novi u tome novom i sami postajemo,
ako šansu uspijemo da prepoznamo
autor: Branka Subašić
