Kakvi smo mi ljudi; jedno pričamo, drugo radimo. Mislimo za sebe da smo tako pametni i o svakome imamo mišljenje: onaj tamo ti je malo glupast, ona je seljanka, ovaj je nesposoban, ova je dosadna… svi su puni mana a mi smo savršeni. Da, u svojim očima. A zapitamo li se ikad kako bi nas drugi opisali? Ako smo i svjesni nekih svojih fizičkih mana, zasigurno ne sumnjamo u svoju pamet. Svi smo pametni, naročito kad se radi o drugome. A kad smo mi u pitanju? Gdje smo, što smo, možemo li bolje?
Kažu definicija gluposti je činiti stalno jednu te istu stvar a očekivati drugačiji ishod, tako nekako. Sudeći po tome, menščini da nas nije neka pamet osvojila (polazim od sebe 🙂 ). Ili bih nešto htjela a ništa ne poduzimam ili stalno ponavljam iste greške očekujući da ću se nekako izvući. I izvučem se, samo je pitanje do kad.
Čudni li smo; mislimo ako kao nojevi držimo glavu u pijesku da se oko nas ništa ne događa. A događa se itekako. Što duže držimo oči zatvorene i ne želimo vidjeti i riješiti neke stvari, to nam se problem samo povećava i kasnije će ga biti teže riješiti ili će postati nerješiv. Ali nestati neće. Vratit će se kao bumerang i dobro nas zviznuti u glavu.
O čemu pričam? A bojim se da smo takvi u svemu. Bilo da se radi o međusobnim odnosima, zdravlju, poslu, politici, okolišu… Čini mi se, ili mi se ne čini, da smo na svim poljima zakazali. Sve nešto odgađamo i prepuštamo slučaju, znamo da će nas nekad dočekati ali neće još, nekad će tamo… ma neću sad o tom misliti, bolje da se ne sekiram. E pa bolje se sekirati sad malo nego sutra puno. A i to sutra bi moglo doći znatno brže od očekivanog.
Živimo iz dana u dan i pored svakodnevnih obveza nekako nemamo vremena razmišljati o važnim stvarima.
A možda bi trebali, baš zato što su važne.
Dok sam bila mala, koliko puta mi je mama rekla da izbacim smeće. Evo za pola sata ću, evo dok mi prođe serija, evo dok ovo, evo dok ono… Na kraju dana joj pukne film pa malo zafali da i ja skupa sa smećem završim u kontejneru! Poslije se pitam što mi je to trebalo; nešto što je bilo neizbježno na kraju sam svakako uradila, samo umjesto na lakši – na teži način. Uz ljutnju i pokvaren dan i meni i njoj.
Ovo je banalan primjer a zamislite kako je tek s ozbiljnim stvarima. Tu nam prolongiranje možda neće odrediti dan nego život.
Jedna pobožna osoba nekad davno me upitala: “Znaš li kako djeluje onaj zločesti (s rogićima) da otjera čovjeka u nevolju i propast?”. “Kako?”, upitala sam. -“Tako da ga nagovara da odgađa dobra djela”.
Vrlo mudro, morate priznati. Ne odbijemo nešto učiniti nego se zavaramo kako ćemo to napraviti kasnije. I to najčešće činimo upravo s važnim stvarima. Odlažemo ih. A tko zna hoćemo li kasnije imati izbora ili će nešto ili netko odlučiti umjesto nas?
Koliko puta sam u žurbi prošla pored prosjaka ili nekoga tko traži pomoć, misleći se “neka, u povratku ću” i slično. U povratku uglavnom ne bude više tu. Capisci? Autor:
Pristupačnim načinom pripovijedanja obrađena, na izgled nebitna, ali u velikoj mjeri prisutna, karakteristika većine nas baštinika ovog dijela Kugle zemaljske. Autorice, CAPISCO! Potakli ste na razmišljanje, ali i djelovanje (…i to odmah, a ne “od ponedjeljka”).
Comments are closed.