Nakon demokratskoga trećosijeÄanjskog prevrata god. 2000. izborni su pobjednici Dražen BudiÅ¡a (HSLS) i Ivica RaÄan (SDP) inaugurirali novu državnu politiku pod nazivom – politika novoga smjera.
Isprva je malo tko znao Å¡to to znaÄi. Narod je uglavnom bio zaokupljen preživljavanjem oskudnih poratnih godina, pa nije razmiÅ¡ljao o državnoj politici, a nada ga je tjeÅ¡ila: novo je valjda samim time Å¡to je novo bolje od staroga.
Bilo je, dakako, i pojedinaca koji su u BudiÅ¡inu i RaÄanovu „novom smjeru“ odmah prepoznali „novi kurs“ Frana Supila i Ante Trumbića s poÄetka XX. stoljeća. Oni su se snebivali. Znali su da su reÄeni pravaÅ¡i, kada su se god. 1905. prometnuli u prvake Hrvatsko-srpske koalicije, svoj „novi kurs“ opravdavali miÅ¡lju: Bez Srba ne možemo niÅ¡ta, sa Srbima možemo mnogo. DopuÅ¡tali su da je njihova zabluda u austro-ugarskom sužanjstvu zvuÄala razumno, ali su se silno iznenadili vidjevÅ¡i da je zatim ni dva rata za hrvatsko državno osamostaljenje i osloboÄ‘enje od Srba nisu uspjela izbiti iz nekih hrvatskih glava.
Stoga su ti ljudi svih ovih petnaest godina novinskim Älancima, ogledima, raspravama upozoravali narod na krvavu centripetalno-centrifugalnu Å¡evuljicu Å¡to ju je u XX. stoljeću iscrtala hrvatska državna politika: od sebe (â—→) u monarhistiÄku Jugoslaviju; k sebi (â—â†) u Nezavisnu Državu Hrvatsku; od sebe (â—→) u komunistiÄku Jugoslaviju; k sebi (â—â†) u Republiku Hrvatsku; od sebe(â—→) u Europsku uniju, toÄnije u njezin bantustan – Zapadni Balkan. Ali njihov se glas slabo Äuo.
„Novi smjer“ državne politike od poÄetka je bez osobita otpora razgraÄ‘ivao suverenistiÄki sustav vrjednota. Njegovi ideolozi svoj su posao malo nezgrapno nazvali „detuÄ‘manizacijom Hrvatske“. ZaÅ¡to nezgrapno? Barbarski latinizam „detuÄ‘manizacija“ znaÄio bi – uklanjanje TuÄ‘mana. Kao Å¡to „deratizacija“ znaÄi – uklanjanje Å¡takora. Ali nije imao veze s mozgom. To je bilo kukaviÄko junaÄenje. Gospodin je naime TuÄ‘mana pozvao k sebi prije njihova centrifugalnog obrata. Ipak, nisu promaÅ¡ili. „DetuÄ‘manizacija“ živi i danas kao metafora – rashrvaćivanja Hrvatske.
Å to su poÄeli Dražen BudiÅ¡a i Ivica RaÄan, to su nastavili Ivo Sanader (HDZ) i poslije Jadranka Kosor (HDZ). ViÅ¡e nije bilo potrebe za mistifikacijom. Stoga se „novi smjer“ državne politike sljedećih osam godina pod hrvatskim barjakom drsko i bezobrazno nazivao – „proeuropskom politikom“!
Zoran Milanović je doÅ¡ao na vlast kada je sve već bilo na svomu mjestu. Njemu je preostalo samo ideoloÅ¡ko uÄvršćivanje „novoga smjera“ – dokidanje saborskoga pokroviteljstva nad BleiburÅ¡kom komemoracijom, malo ćirilice u Vukovaru, malo nekontrolirane partizanÅ¡tine u Jasenovcu, malo zauzimanja za pedere i lezbijke, malo pravne borbe za dobrobit Udbinih ubojica i puno uvrjeda hrvatskoj naciji. I dobro se s time nosio.
A kada Hrvatska bježi od sebe, Hrvati bježe od Hrvatske. To je normalno. Tako je bilo i nakon Prvoga i nakon Drugoga svjetskog rata. Da smo poraženi u Domovinskom ratu, bilo bi dakle posve normalno Å¡to je vlast u zadnjih petnaest godina onako besramno kaljala uspomenu prvoga hrvatskog predsjednika, Å¡to je bjesomuÄno progonila istaknutije hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, Å¡to je ponovno uspostavljala „bratstvo i jedinstvo“ s onima koji su ratovali protiv uspostave hrvatske države, a ni danas se ne mire s njezinim postojanjem, Å¡to je tuÄ‘incima u bescjenje prodavala najvrjedniju državnu imovinu – bilo bi, velim, posve normalno da nas je nakon ratnog poraza snaÅ¡lo sve to i sve ono drugo. Ali mi smo u Domovinskom ratu pobijedili!
Kako se centrifugalni obrat mogao dogoditi nakon pobjede?! To je doista Äudno. Možda bi o tomu mogli Å¡togod reći ameriÄki MeÄ‘unarodni republikanski institut (IRI), Sorosevo Otvoreno druÅ¡tvo, Hrvatski helsinÅ¡ki odbor (HHO) i mnoÅ¡tvo drugih meÄ‘unarodnih organizacija koje ne nadahnjuje mjesno domoljublje, nego globalno Äovjekoljublje.
Ali mnogo je Äudnija – ili nije? – divota ovoga žarkog ljeta koja nam se iznenada dogodila: Milanović je dobio opću potporu za odustanak od arbitražnog rjeÅ¡avanja graniÄnoga prijepora sa Slovenijom, pisao je Uefi braneći Äast Vatrenih, uoÄi Dana pobjede priredio je sjajan vojni mimohod u Zagrebu, a proslave Dana pobjede u Kninu i diljem domovine bile su vedrije nego ikad. Na kninskoj tvrÄ‘avi otvoren je muzej Oluja ’95 i podignut spomenik Franji TuÄ‘manu, a u gradu otvorena nova crkva Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Je li to duh Kolinde Grabar Kitarović? Ili opći centripetalni obrat? Bumo videli.
Benjamin Tolić bpz.ba
