MOŽDA NISTE ZNALI: ‘Odmor je važniji od posla! Sva velika djela nastala su iz odmora!’
Odmor nije nerad! Odmor je rad srca i duše! Jer naši se poslovi odvijaju razumom i tjelesnim sposobnostima!
I ove srijede donosimo vam novo nadahnjujuće poglavlje o važnosti odmora iz knjige Tomislava IvanÄića pod nazivom ‘Za umorne’. U ovom poglavlju Äitajte Å¡to znaÄi odmor vaÅ¡oj duÅ¡i, koliko je on neosporno važan, toliko važan da Tomislav IvanÄić  piÅ¡e da je odmor zapravo važniji od posla:
‘Posao može Äovjeka naÄiniti ovisnikom. Mali uspjeh u poslu, zaraÄ‘en novac i imanje, veća Äast kod ljudi, bolje jelo, piće i odijelo, koje smo poslom dobili, te osjećaj da ćemo s viÅ¡e rada viÅ¡e imati, Äine nas nesposobnima da prestanemo raditi i da se odmorimo. DapaÄe, Äovjeku se uÄini da je odmor ljenÄarenje, da odmaranje znaći gubitak i onoga sto smo zaradili, da je to nepravedno i da je Å¡teta ne zaraditi joÅ¡ viÅ¡e. Ta je ovisnost nutarnja, emotivna ili duhovna. Jednostavno, posao nas veže.
ÄŒim pogledamo spise na svome stolu, osjetimo da puno toga moramo žurno napraviti. No, spisi se umnažaju, iako stalno radimo. Iz dana u dan radimo do iznemoglosti, a stol se puni novim i novim spisima. Ili, sagradili smo kuću, ali nam se uÄini da bi trebalo nadograditi joÅ¡ jedan dio, da bi trebalo iznutra ili izvana neÅ¡to drugaÄije urediti, neÅ¡to posebno ukrasiti, nadodati. Tako se gradnja kuće protegne u nedogled. ÄŒovjek niti ne zapaža da postaje umoran, star i oronuo od posla koji ga je vezao. Radi subotom i nedjeljom, blagdanom i svagdanom, najprije na svom radnom mjestu, a onda nastavlja i kod kuće. Tako skuplja u sebi nezadovoljstvo i bolest. Živci postaju premoreni, a miÅ¡ići nemoćni da se napinju. DuÅ¡a pobjegne i kao da je mrtva, te tako Äitav organizam postaje poput automobila bez vozaÄa.
DoÄ‘e li tome joÅ¡ i druga napast, a to je da treba strogo Å¡tedjeti, misleći da će tada imati viÅ¡e i sagraditi joÅ¡ viÅ¡e, tada zapažamo da su posao, imanje i novac, ne samo Äovjeka vezali, nego ga i osiromaÅ¡ili, skinuli s njega dobre haljine i oduzeli mu sa stola dobro jelo, samo zato Å¡to on želi imati joÅ¡ novca. Odjednom novac postaje gospodar koji ismijava Äovjeka, ispija njegove snage, vara ga, te sebe postavlja na prvo mjesto Boga i gospodara života. ÄŒovjek tada i ne zapaža da je bijedan. On nema vremena za odmor, a samo u odmoru bi uvidio da je zapao u slijepu ulicu, da je glupost imati puno novca, a ne živjeti, da je jadno imati veliku kuću, a sam biti teÅ¡ko bolestan, poput krhotine života. On sam, zato Å¡to se ne odmara, ne može uvidjeti da nije kuća najveće bogatstvo i da imanje brzo istrune i nestane, ali da je važna osoba i njezino duhovno djelo koje ostaje.
Tada takav Äovjek postaje nervozan, poÄne se svaÄ‘ati, ogovarati druge i predbacivati svima. Postaje zloÄest, zao, a time joÅ¡ viÅ¡e opterećuje svoju savjest te osjeća krivicu, a to mu ne da mirno spavati ni komunicirati s ljudima. On postaje, kažu ljudi, nemoguć Äovjek. On misli da je sve dobio, a zapravo je sve izgubio, pa i samoga sebe. On je prevaren, ismijan, napuÅ¡ten, iscrpljen i napola mrtav. I sve zbog toga Å¡to se nije htio odmarati, Å¡to nije shvatio da nije život samo posao nego i odmor, život nije samo rad, nego i san.
Nije naÅ¡ život samo dan, nego i noć. Nije život samo buka dana i motora, nego je život i mir, tiÅ¡ina noći, život su Å¡ume, žitna polja i planine. Nije život samo u tome da voziÅ¡ automobil i gradiÅ¡ mostove, nego i da zaplivaÅ¡ u more, zaigraÅ¡ nogomet, poÄ‘eÅ¡ na ples, odeÅ¡ u Å¡umu, proÄitaÅ¡ neku dobru knjigu, da duboko udahneÅ¡ planinski zrak, razgovaraÅ¡ s prijateljima i da naveÄer sjedneÅ¡ za stol uz dobro jelo i piće. Rad gubi smisao ako se Äovjek ne odmara. Jer, tek u odmoru on vidi kamo treba i Å¡to treba raditi. Rad će ga zavesti i uniÅ¡titi ako se ne bude odmarao. Odmor djeluje poput vozaÄa koji stalno gleda niz cestu i vidi kamo treba ići, poput onoga koji stalno planira i zna kako treba graditi. Odmor znaÄi sjesti za stol i dati organizmu da se okrijepi kako bi mogao dalje raditi i živjeti. Odmor je trenutak zastanka, to je pregledavanje svega dosad naÄinjenoga, gledanje naprijed, može li se tako dalje.
Odmor je trenutak u kojem se združujemo s naÅ¡im Ocem, Stvoriteljem neba i zemlje, s onim koji planira nas život i koji zna Å¡to trebamo Äiniti. Odmor je zapravo hvatanje koraka s vlastitom duÅ¡om, to je pozivanje duÅ¡e da opet obnovi naÅ¡ organizam, da doÄ‘e u svaku poru naÅ¡eg bića, da se ne boji oživjeti sve naÅ¡e organe. Odmor je molitva Duhu Svetom da pomogne duÅ¡i, da nam vjeruje, da on sam doÄ‘e i utjeÅ¡i naÅ¡e srce, da nam dade kreposti i snage da izdržimo u poslu, ali da nas ne zarobe posao i materijalna dobra, da bismo mogli putovati i dalje od ovoga svijeta.
Odmor je važniji od posla. Velika otkrića su nastala upravo u danima odmora. Ljudi su mogli izraÄ‘ivati svoja velika kulturna djela samo zato Å¡to su imali vremena da razmiÅ¡ljaju, da gledaju, Å¡ute i osluÅ¡kuju, te primaju nadahnuća odozgor. UmjetniÄka su djela nastala u tiÅ¡ini, ne u buci i radu. VeliÄina umjetniÄkog djela je u nadahnuću, a ne u tehniÄkoj dotjeranosti.
Ulazeći u svijet mi nismo sposobni za rad, nego upravo za odmor. Naime, godinama, cijelo djetinjstvo, mi se na neki naÄin odmaramo. Stvoritelj svijeta nas je pozvao da život poÄnemo tako da se odmaramo, da spavamo, da osluÅ¡kujemo svoje srce, majku i oca, te prirodu i sve oko nas. Bog je priredio i voćke i povrće, dao nam je hranu i darovao roditelje i sve drugo kako bismo se mogli odmarati. Život pocinje odmorom, ali život i zavrÅ¡ava odmorom – mirovinom.
No, odmor nije nerad. Odmor je rad srca i duÅ¡e. Jer naÅ¡i se poslovi odvijaju razumom i tjelesnim sposobnostima. A odmor je dopuÅ¡tanje duhu da nas sa svih strana napuni, da nas prožme, ojaÄa i odmori. ÄŒovjekova duhovna sposobnost je poput izvora vode, poput mora u kojem zaplivamo. Ta duhovna sposobnost je poput tihog povjetarca, ona je zapravo duÅ¡a koja natapa sve naÅ¡e biće. A duÅ¡a je najosjetljiviji naÅ¡ organ.
Duh je sama ljepota i nježnost i on se može dobiti samo ako smo mirni, tihi, odmoreni, u osluÅ¡kivanju svojega bila i svoje duÅ¡e. Moliti možemo samo kada zastanemo. Kada molimo spajamo se sa svemogućim Duhom Božjim. Tada naÅ¡a duÅ¡a pije, odmara se i živi. Zato je Bog odredio nedjelju za dan odmora, ali to ne znaÄi da nedjeljom treba ići samo na rekreaciju ili izlet u prirodu, jer je to tek pola odmora, nego je to dan kada treba doći k Njemu, u crkvu, da bismo tamo dobili snagu za život. Seljaci su zato uvijek nedjeljom tihi, prisutni u crkvi, ali zato i zdravi, mudri i vjerni zemlji i sebi. Vrijeme je za odmor i za mir.’ bpz.ba