Na koji se način režim balkanskog krvnika Slobodana Miloševića obračunavao sa onim Srbima koji nisu željeli ni mogli prihvatiti njegovu politiku, najbolje je osjetio nekada popularni beogradski glumac Miodrag Petrović Čkalja.
Čovjek se pobunio protiv zlodjela, protiv srbijanske agresije, a nakon toga stigla ga je i okrutna kazna – polagano umiranje od gladi, jer za njega i članove njegove obitelji, pa i prijatelje, nakon toga nigdje nije bilo ni najobičnijeg posla. Čak se nije smio prikazati ni jedan njegov film ni tv serija. Ništa!
Da je živ, 1. travnja, proslavio bi 94-ti rođendan.
Umro je 2003. u Beogradu, a godinu dana prije toga uručili su mu nagradu za životno djelo „Car Konstantin“. Primajući nagradu, Čkalja je u svojem govoru među ostalim rekao i ovo:
-„Da sam u Americi, i da sam primio ovakvu veliku nagradu, zahvalio bih se prvo svojoj supruzi, pa djeci, pa tastu, zatim producentu i redatelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kost, pa susjedi u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod pulta, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese mirovinu. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje. Hvala Srbijo, pustili ste me da glođem kosti!“
Ovaj potresni govor većina u Srbiji „nije čula“. Tada je podršku Čkalji uputila i hrvatska glumica Nela Eržišnik, koja je i sama bila iznenađena brutalnošću srbijanskog režima.
Odnos prema ovom velikom glumcu, nažalost, nije se promijenio ni do danas, a to najbolje govori i – „kuda plovi brod Aleksandra Vučića!“.
Pametnome dosta!
Mladen Pavković
