OTKRIVAMO NAJVEĆE TAJNE VLADIMIRA ŠEKSA: Gazio je doslovce preko leševa, a sada se domogao najveće želje – Pantovčaka!

Povijest će ga pamtiti – kao tvorca prvog hrvatskog tzv. Božičnog Ustava, kao čovjeka koji je izrekao ono povijesno – “locirati, identificirati, uhititi, transferirati”, čovjek koji nije procesuirao ubojice dvanaestogodiÅ¡nje djevojčice, kao vječno podbulog političkog spletkaroÅ¡a kojem su tepali da je vrhunski stručnjak za pravnu proceduru i na koncu kao političara za sve sisteme.

Iako se za njega često govorilo kako je čovjek za sva vremena i njemu je jednom morao doći kraj. Kada se rezimira njegov život, a posebice politička karijera stekne se utisak da je Vladimir Šeks ostvario većinu svojih ambicija, osim možda jedne ili dvije, no u dubini duše i sada na odlasku u političku mirovinu on je samo jedan duboko nesretan čovjek.

Zapravo on je čovjek kojega nitko nikada nije volio. I što je najgore on je u dubini svoje duše toga svjestan. U privatnom životu imao je iza sebe dva braka i jednu tragediju – smrt sina. Iako takve tragedije u pravilu promjene čovjeka nabolje, on je nakon pogibije sina u Indiji postao još zločestiji čovjek. Možda bi se u privatnom životu i našao netko tko bi u njemu vidio dragog oca i djeda, ali u politici nema osobe koja će intimno za Šeksa pronaći lijepe riječi.

Od osamostaljenja Hrvatske svi su dolazili, prolazili, odlazili, umirali, ali samo je on o(p)stao. Promijenio je skute čak četvorice stranačkih predsjednika i uvijek je bio na pobjedničkoj strani. Danas nosi epitet najdugovječnijeg hrvatskog političara i čovjeka s uvjerljivo najduljim stažem u Hrvatskom saboru (bio je zastupnik u svim mandatima od neovisnosti do danas), bio je potpredsjednik Vlade, predsjednik Sabora, državni tužitelj, ali nikada zapravo nije bio prvi čovjek. Uvijek drugi, uvijek je djelovao iz sjene. Tuđman ga nije volio ali ga je trebao. Čak i onda kada je početkom devedesetih pokušao puč kojim je htio ambiciozno smijeniti Tuđmana, kada je vidio da je izgubio podvio je rep i došao se pokloniti šefu. Maknut’ je s nekih funkcija ali je o(p)stao. Naime, Tuđman nikada nijednog svog suradnika nije potjerao kao što to rade njegovi nasljednici.

Oni koji bolje poznaju Vladu Šeksa tvrde da je uvijek bio uporan i vješt zaplotnjak, prznica i zlopamtilo te da ga nije bilo lako pobijediti. Povijest je samo to potvrdila.

Stjecajem okolnosti, zahvaljujući jednoj “lozi” previše u jednoj osječkoj birtiji i jednoj “Vili Velebitoj” u vrijeme kada to baš nije bilo “društveno prihvatljivo” postao je “žrtva” režima. A za tu ulogu imao je sve potrebne kvalifikacije. Otac Aleksandar bio je “lijevo orijentirani obrtnik”, sin folksdojčera iz Šida. S 21 godinom se upisao u Savez komunista, a prva “stanica” mu je bila dobrovoljna radna akcija “Novi Beograd”. Nakon završetka Pravnog fakulteta brzo se zaposlio u osječkom javnom tužiteljstvu. Za četiri godine dogurao je do zamjenika tužitelja, a 1970. u 27 izabran je za suca.

“Sova” u HDZ-u
Nakon afere s lozom i otvaranjem pošte na Osječkom sudu, Šeks je poslije Karađorđeva doživio sudbinu mnogih – izbačen je iz partije, ali ga odmah vrbuje tadašnja Služba državne bezbjednosti i otvara mu dosje pod kodnim imenom “Sova”. To ime će ga pratiti sve do demokratskih promjena. Kako je u tužilaštvu Šeks raskinuo radni odnos izbacili su ga iz odvjetničke komore pa se našao na ulici. No brzo se snašao. Napisao je pismo srpskoj komori na ćirilici tražeći dozvolu za otvaranje odvjetničkog ureda u Šidu.

Demokratske promjene je opet dočekao na pravoj strani. Prvo je pustio bradu, a onda se pridružio političkim kružocima u Tuđmanovoj vili u Nazorovoj. Bio je (opet) prvi u birtiji NK “Borca” na Jarunu gdje se osnivao HDZ. Od 48 prisutnih, njih 28 iz Osijeka su doveli on i Glavaš, pa je Šeks već od početka sebi priskrbio visoko mjesto u novoj partijskoj hijerarhiji u kojoj je čak sanjao biti Tuđman umjesto Tuđmana. Predstavljao se najžešćim HDZ-ovim jastrebom, a težak kakav već je, sukobio se sa svima – Jožom (Manolićem), Mesićem, Tuđmanom, poslije Gregurićem, Matešom, Pašalićem, kasnije i sa dugogodišnjim prijateljima Bebićem i Glavašem.
Svi su dolazili, prolazili i odlazili no on je uvijek ostajao. Nikad prvi, osim jednom kada ga je Sanader u zahvalu za mjesto predsjednika HDZ-a postavio za predsjednika Sabora. Bilo je to prvi i zadnji puta u Šeksovoj političkoj karijeri da je bio prvi čovjek.
Kažu da je zapravo rođeni prevratnik, mutikaša, koji je sam sebi postavio spomenik na zgradi nekadašnje osječke birtije “Olimp” u kojoj se “proslavio” 70-tih. Na mramornu ploču je uklesano: “Na ovom mjestu 6. travnja 1989. VLADIMIR ŠEKS je okupio prve članove HDZ-a u Slavoniji i Baranji što je predstavljalo početak ostvarivanja tisućljetnog sna Hrvatskog Naroda!”

Dvije velike Å eksove tajne

Rat je proveo uglavnom u podrumima zgrade Osječkog sekretarijata za narodnu obranu gdje je formalno bio prvi čovjek ali je sve mudro prepustio Glavašu. Koliko je to bilo dalekovidno vidi se danas jer je Glavaš osuđen u montiranom procesu u kojem je upravo on imao jednu od glavnih uloga. Dakle, nije sporno da je Šeks u vrijeme osječkih događanja bio šef Kriznog štaba za Slavoniju i Baranju. On je hijerarhijski i ali i stvarno bio iznad Glavaša. Njegova kancelarija – kad se nije skrivao u podrumu – bila je na katu iznad Glavaša. Kada je Fehir ubio Čedomira Vučkovića u dvorištu osječkog Sekretarijata za narodnu obranu među prvima se na mjestu zločina pojavio upravo Šeks. Lukav kakav već je, znao je da bi tu moglo biti problema, pa je prije dolaska istražnog suca samo prekoračio leš i otišao, prepustivši sve drugima. Na kraju je za to ubojstvo po zapovjednoj odgovornosti (o)suđen Glavaš s kojim je Šeks punih 15 godina vedrio i oblačio, bančio i kadrovirao po Slavoniji i Baranji. Zapravo Šeksova politička moć proizilazila je upravo iz njegove spretnosti u kadroviranju. Stvorio je mrežu svojih ljudi ne samo u stranci, nego i u vrhu politike, posebice u pravosuđu – od Vrhovnog suda do Županijskih i lokalnih sudova. U HDZ-u se znalo – ako trebaš neku pomoć na bilo kojem sudu u Hrvatskoj – samo se obrati Šeksu. Tako je s vremenom, pa čini se i danas, postao nedodirljiv.

S Glavašem je u zagrebačkom hotelu Panorama – nekoliko dana nakon Tuđmanove smrti uz nazočnost mlađeg Bobetka i Petra Šale doslovce izmislio Sanadera kao protutežu Pašaliću. Istina prvi izbor mu je bio Hebrang, ali ovaj je to odbio, pa je kocka pala na Sanadera. Slijedećih desetak godina bio je možda i najmoćnija figura u hrvatskoj politici. Čak i kada ga je Sanader degradirao i na mjesto predsjednika Sabora postavio Luku Bebića, Šeksa nitko nije smio dirati. Odlaskom Sanadera igrao je na kartu Jadranke Kosor preko koje je mogao vladati iz sjene, no tu je prvi i posljednji puta odigrao krivi potez. Karamarkovom pobjedom u HDZ-u polako je počeo blijediti njegov utjecaj, no i danas kada se službeno povukao iz visoke politike, Šeks je samo produbio svoj utjecaj tamo gdje je uvijek želio i nikada prije nije uspio – na Pantovčaku.

Kako je Šeks izdao Glavaša

Postoji nekoliko teorija kako je i zašto Šeks baš sada dao ostavku na mjesto saborskog zastupnika. Za njega možete misliti što hoćete ali on je sve samo ne glup. S vremenom mu je postalo jasno kako u Karamarkovim planovima za njega više nema mjesta. Godine “rada”, manipulacija, zaplotnjaštva, napada i svađa s prijateljima i neprijateljima morale su ostaviti traga. Političar, šahist i taktičar, uvijek nezaobilazan, čovjek za vezu između partije i pravosuđa, između zakonodavne i izvršne vlasti, siva eminencija, nekad glasniji nekad tiši jastreb – ovisno o ‘tekućim’ pitanjima, stvorile su od njega čovjeka kojeg nitko ne voli. Ali ga se još uvijek mnogi plaše.

Iako je u političku povijest trebao otići sa nogom u stražnjicu i/li zlatnim satom, on je svoj utjecaj pod stare dane proširio na Ured Predsjednice i to kao savjetnik za ustavno-pravna pitanja. Volonter sa saborskom mirovinom od 12.500 kuna, Vladimir Šeks je eto ostvario svoj posljednji nedosanjani san. Neko će vrijeme provesti na Pantovčaku. Zlobnici bi kazali kako bi utjecao na Komisiju za pomilovanja i samu Predsjednicu da pomiluje Branimira Glavaša (ukoliko ga Vrhovni opet osudi) jer to mu je teret kojeg i danas nosi na duši. Jer upravo je Šeks bio taj kojem Glavaš može zahvaliti svoju desetogodišnju kalvariju.

Dakle 2005. uoči lokalnih izbora upravo je Šeks smislio regionalizaciju kao političku platformu s kojom će HDZ izaći na izbore. To se nije svidjelo Sanaderu i Šeks se preko noći odrekao svoje ideje. Njegov najveći prijatelj Glavaš – tvrdoglav kakav već je – nije želio popustiti stranačkom šefu. I tako je Glavaš otišao iz HDZ-a a najveći prijatelj Vladimir Šeks je ostao. Kakav je on zapravo čovjek najbolje govori jedan događaj: nekoliko mjeseci nakon razlaza na mitingu HDZ-a u Osijeku za svog dojučerašnjeg velikog prijatelja je kazao kako je “Glavaš smeće koje će ova dosadna proljetna kiša oprati s osječkih ulica”. Tjednima nakon toga njegov stan u Bauerovoj ulici bilo je mjesto u kojem su dolazili Vladimir Faber, Mladen Bajić te još neki akteri “garaže” i “selotejpa”. Poslije se bliskim prijateljima kleo kako je sve to Sanaderovo maslo, ali u to su mogli povjerovati samo naivni. Bio je to Šeksov rukopis.

Locirati, identificirati, uhititi, transferirati

Zadnje je dvije godine sve oko sebe vrlo suptilno ucjenjivao svojim memoarima koje piše i nikako da izađu. Bezbroj puta je u medijima izjavio kako će u njima otkriti mnoge tajne iz hrvatske politike. Na kraju je birajući između mjesta ustavnog suca koje zahtjeva još dobru intelektualnu kondiciju i mjesta savjetnika za prodavanje magle, izabrao ovo drugo, jer će tako biti bliži samom vrhu vlasti. I opet neće biti odgovoran za ništa, odnosno vući će sve poteze iza kulisa.

Zašto se Kolinda odlučila za njega nakon što je davno odabrala svoj tim nije jasno. Ako su točna nagađanja da je Šeks nakon razlaza s Karamarkom koji ga se pod svaku cijenu želio riješiti, novom političkom ucjenom domogao Pantovčaka, onda je to opasnost ne za HDZ nego za nacionalnu sigurnost.

Kako bilo povijest će ga pamtiti – kao tvorca prvog hrvatskog tzv. Božićnog Ustava, kao čovjeka koji je izrekao ono povijesno – “locirati, identificirati, uhititi, transferirati”, čovjek koji nije procesuirao ubojice dvanaestogodišnje djevojčice, kao vječno podbuhlog političkog spletkaroša kojem su tepali da je vrhunski stručnjak za pravnu proceduru i na koncu kao političara za sva vremena.

Jasno ako u međuvremenu ne dođu i po njega “dečki iz Đorđićeve”.bpz.ba I.Babić