Kako je bilo lijepo jutros ustati, izaći na ulice gradova i sela i osjetiti cvrkut ptičica koje kao da nam žele poručiti:
– I mi smo tu!
A tek kada pogled bacismo na drveće i vidjesmo propupale cvjetove raznih boja i oblika, radost na, se pokaza na svakom koraku. Ljudi nema, ali, zar oni već odavno nisu trebali biti u našim srcima? Ne nosimo li ih u svojim životima u svakom trenutku i nije li nam Uskrsli kazao u svojoj drugoj zapovjedi ljubavi: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”? E, upravo briga o drugom u ovom kriznom času jeste ono najveće što možemo dati, a to je ne fizička nego duhovna sloboda protkana odgovornošću. Budimo svojom disciplinom i ljubavlju jedni drugima Šimuni Cirenci i ponesimo zajedno križ koji će nam sutra donijeti dobro svima.
Teško je danas vidjeti crkve prazne, ali ono što je važnije, i grob je prazan. Uskrsnuo je! I cijelo vrijeme pokazuje nam put. Naš današnji put jeste ponijeti svakog čovjeka u svom srcu, darovati mu dušu i biti blizu. I onom u Mostaru, i onom u Murteru, i onom u Lombardiji, i onom u Wuhanu, i onom u Australiji, Amerikama, i onima u mojim malenim Peškirima, i onima na svim paralelama i meridijanima. Bog ne želi našu smrt, Bog želi naše obraćenje. Neka virus Uskrsloga svjetla kojega smo jutros primili, rasplamsa u našim srcima oganj Njegove ljubavi kako bismo radošću i ljubavlju pobijedili svako zlo, pa i ovo što nas je zadesilo ovih dana.
Neka nam je svima sretan i blagoslovljen Uskrs!
Anto Pranjkić
