Crkva prema svom poslanju treba i mora sudjelovati u društvenom životu. Crkva, koliko god to nekima ne odgovara, ima pravo od vjernika tražiti da se drže kršćanskih vrijednosti, ima pravo upozoravati ako se ne slaže s političkim djelovanjima… Riječju, sviđalo se nekom ili ne, Crkva ima pravo utjecati.
Uvijek me začudi koliko u hrvatskom društvu ima netolerantnih pojedinaca ili skupina. Koji bi, kada su oni sami u pitanju, sebi dali sva moguća prava ali bi ih bez problema uskratili neistomišljenicima. Odnosno, svima onima koji su drugačiji. Tako, iz godine u godinu, prije svakog izbornog kruga, jave se „napredne“ snage našeg društva koje bi biskupima zabranile da vjernicima kažu svoje mišljenje, na primjer o izborima, ili da daju preporuku za kakav profil političara ili stranaka vjernici trebaju glasovati. Ovaj je put na meti sisački biskup Vlado Košić koji je vjernicima poručio da ne smiju glas dati onima koji političku moć koriste kako bi ateizirali hrvatsko društvo, nameću zdravstveni odgoj, niječu Bleiburg i Križni put, niječu obrambeni i pravedni rat u Hrvatskoj i BiH, šalju specijalnu policiju na branitelje koji prosvjeduju, štite najgore ubojice i počinitelje teških zločina nad hrvatskim domoljubima, te su se protivili tome da se u Ustav unese definicija braka kao zajednica žene i muškarca. Biskup Košić nije izravno spominjao ni jednu političku opciju, ali normalno je da je javnost u njegovim porukama prepoznala određene političke skupine, što je i bio njihov cilj. To je bilo dovoljno da se odmah jave pojedinci i opet započnu cviljeti kako je Hrvatska sekularna država i kako se Crkva nema pravo miješati u državu.
Međutim, takve manipulacije apsolutno ne stoje. Jer sekularizam pretpostavlja odvojenost od države, pa je u tom kontekstu poželjno da nijedna crkvena institucija ne može sudjelovati u državnoj vlasti. To, međutim, ne znači da Crkva mora ili treba biti odvojena od društva. Naprotiv! Crkva prema svom poslanju treba i mora sudjelovati u društvenom životu. Crkva, koliko god to nekima ne odgovara, ima pravo od vjernika tražiti da se drže kršćanskih vrijednosti, ima pravo upozoravati ako se ne slaže s političkim djelovanjima… Riječju, sviđalo se nekom ili ne, Crkva ima pravo utjecati.
Ono što jest zabrinjavajuće jesu, međutim, nastojanja onih koji bi, opet, zabranili Crkvi da javno djeluje i da komentira društvena i socijalna zbivanja. Pritom se namjerno ignorira podatak da se u Hrvatskoj katolicima izjašnjava preko 86 posto stanovništva (DZS, Popis stanovništva 2011.). Ono što nas mora plašiti jest to da još postoje oni koji bi ušutkali biskupe i Crkvu, kao što su to činili u komunističkom režimu u bivšoj državi kada su mnogi katolici (svećenici i laici) zbog javnog iskazivanja vjere bili stigmatizirani, proganjani, zatvarani i ubijani.
Crkva se svojim porukama ima pravo zalagati za kršćanska načela. Uostalom, zalažemo se za demokraciju u kojoj svaki pojedinac može izreći svoje mišljenje, a onda se pojave oni koji bi Katoličkoj Crkvi zabranili da se vjernicima obrati na način da naglasi kršćanska načela i dade preporuku koga birati da vodi državu. I pritom ih opće nije briga za to što vjernici kažu.
Uostalom, prema Drugom vatikanskom koncilu, Crkva ima obvezu progovarati i upućivati na društvena zbivanja. Naime, Drugi vatikanski koncil se, u nekoliko svojih dokumenata bavi pitanjima Crkve i društva, pa čak i pitanjima Crkve i države. Koncil u svojim dokumentima govori da politička zajednica postoji radi općeg dobra. Nadalje, nedvosmisleno se govori o nastojanjima da se zaštite prava ljudske osobe u političkom životu. Primjerice, pravo na izražavanje mišljenja, pravo slobodnog sastajanja i udruživanja te pravo na privatno i javno ispovijedanje vjere. Dakako, to se odnosi i na nacionalne manjine i druge vjere. Jasno se osuđuju totalitarni režim i totalitarni načini djelovanja. U dokumentima Koncila također stoji da vlasti slobodno moraju birati građani i da ona treba biti obavljana u granicama „moralnog reda“, te da su građani ako se ispune ti uvjeti u „savjesti obvezni na poslušnost“. No, ako vlast gazi prava građana, onda se i građani mogu pobuniti protiv zlouporabe vlasti, naravno držeći se onih granica koje su u okviru zakona i Evanđelja. U Drugom vatikanskom koncilu posebno se poziva kršćane da sami daju primjer zalaganjem za opće dobro, da se školuju i odgajaju za politička zvanja, da karitativno djeluju, da se aktivno bave ekologijom. Kongregacija za nauk vjere 2002. objavila je i Doktrinalnu notu koja se bavi i temama o sudjelovanju katolika u političkom životu. U njoj se podsjeća da se vjernici laici ne mogu odreći sudjelovanja u politici već su po savjesti dužni duhovno obogaćivati svijet, institucije pa i državne strukture, odnosno da je vjernik po savjesti dužan oduprijeti se zakonima, odredbama i praksi koji nisu u skladu s kršćanskim načelima. Dakle, oni koji danas govore da poslanje Crkve nije komentirati društvena ili politička zbivanja ili ne znaju o čemu se govori ili namjerno hoće vjernike i Katoličku Crkvu gurnuti u društvene katakombe.
Silvana Oruč Ivoš
