Lajčo Perušić, Vrijeme u pokretu, Vlastita naklada, Zagreb, 2017.
Znamo to dobro, raseljeni smo diljem kugle zemaljske. Ali ima nas i tu u blizini. Koliko znamo o sebi i gdje zapravo prestaju granice naše domovine? Jesu li one također u svakom Hrvatu ma gdje se nalazio?
Pale su mi na um ove riječi dok sam čitao knjigu pred nama, a zapravo su bile sadržane već u želji da je pročitam. Uvijek rado posegnem za komadićem našeg iseljeništva, jer i Hrvati u Herceg Bosni, BiH, ćute neke slične poteškoće.
Perušić dolazi iz Subotice, odakle je otišao u 15. godini života. Ali nikada nije zaboravio svoj kraj. Utkao ga je u svoje novo okružje, ono zagrebačko. Znao je da isti duh živi, i mora živjeti, u Hrvatima na oba ta mjesta. Na taj način obogatio je i proširio svoj duh, ne postavši pritom izgubljeni internacionalist. Voli svoje, uvijek se njemu vraća, ali itekako poštuje i tuđe.
Sve je to vidljivo u složenim rečenicama u knjizi koje Perušić naziva kratkim pričama. One to uistinu jesu, ali ne na onaj klasični način. U prvom dijelu on najprije iznosi određene događaje iz svoga djetinjstva i života, da bi u drugom dijelu sve to pomiješao s događajima iz svoje okolice, s događajima koje je negdje čuo pa je to uobličio u nešto novo. Na taj način dobio je zanimljiv hod kroz prostor i vrijeme. Nismo tu da bismo se zabavljali, nego da bismo razmišljali o stvarima oko nas. Zbog svega toga ima dijelova ovih priča koji su duhovno-estetsko-filozofska razmišljanja. Temelj za sve to zacijelo je deseteročlana obitelj iz koje je Perušić potekao. Tu se naučio životu, tu je naučio da se treba boriti, odnosno biti svoj i cijeniti zajednicu. Čak i onda kad si najmlađi, kao što je on.
Uporabljeni stil je pitak, mami čitatelja da ide dalje. Izbjegava suvišne riječi, gomilanje pojmova, važno mu je iskazati zbog čega je upravo stavio takav naslov kakav je stavio. Jer u njemu je, kod Perušića, sve. Klasično, kako su nas nekada učili, a zapravo tako suvremeno. Pogledaj i ako ti se ne sviđa možeš produžiti dalje, jednostavno rečeno.
Svatko će, naravno, izdvojiti neku priču za sebe. Meni je za oko najviše zapela ona »Predsjednička kampanja«. Njome je Perušić na događaju, stvarnom ili nestvarnom, iz pučkoškolske sredine pokazao što se zapravo događa u onoj našoj odrasloj sredini. Bira se predsjednik razreda. Razrednica zamislila da to bude demokratski. Kandidati su trebali iznijeti svoj program, pokazati se, pa će onda ostali birati. I jedan se zaista svima dopao, čak i njoj. No, njezin kasniji slučajni pogled kroz prozor u školsko dvorište uveo ju je u veliku dvojbu. Je li sve bilo čisto?
Ovom knjigom Perušić je priču približio zbilji, mogli bismo tako reći. Ono umjetničko uveo je u svakidašnjost. Jedan od plodova toga zacijelo će biti da će ljudi više cijeniti ono što im se svakodnevno događa. Vidjet će da i tu ima itekakvih zanimljivosti, samo treba malo pročačkati ispod površine. A to bi i trebala biti zadaća umjetnosti. Perušić je sve to znalački posložio pa je osvjetlao obraz i sebi i svima nama. Tu smo gdje jesmo, uživajmo u životu!
