Damir Pešorda: S kim se došaptavala Jelena Veljača?

U suvremenim zapadnim druÅ¡tvima postala je gotovo stvar dobra odgoja i obrazovanosti isticati svoje nevjerniÅ¡tvo i loÅ¡e govoriti o velikim organiziranim religijama abrahamskog ishodiÅ¡ta. DoduÅ¡e, u posljednje se vrijeme ”medijski intelektualci” suzdržavaju od kritičnog odnosa prema islamu, jer se za to ostaje bez glave.

Kako ni o židovskoj vjeri nije uputno loÅ¡e govoriti onomu tko računa na neki uspjeh u druÅ¡tvu, na vjetrometini te nesmiljene kvazilijeve kritike ostalo je samo kršćanstvo, navlastito Katolička crkva. U Hrvatskoj postoje čak i neke udruge i neformalne skupine koje promiču ateizam, Å¡to sasvim legitimno, ali se i obruÅ¡avaju na Katoličku crkvu, često vulgarno, klevetnički i neargumentirano. Jedan takav ”aktivist” lani je čak pretukao dr. Ružicu Ćavar.

Jedna je od pripadnica takvih neformalnih skupina i Jelena Veljača. Naime, u Jutarnjem listu (8. kolovoza 2010.) zajedno s joÅ¡ nekolicinom ponosnih ateista (Pavel Gregorić, Bane Milenković, Dejan Vinković itd.) odlučila je za novine javno govoriti o svome ateizmu i strahotama Katoličke crkve ne bi li tako potaknula i druge istomiÅ¡ljenike da ”izaÄ‘u iz ormara”. Tako formuliranim stavom očito se htjelo implicirati da se u Hrvatskoj ateisti boje priznati svoj ateizam i da su na neki način ugroženi. TadaÅ¡nji predsjednik države bio je deklarirani agnostik, a meÄ‘u relevantnim pripadnicima političke elite na prste jedne ruke mogli su se izbrojiti praktični vjernici. Najveća uvreda ateistima bila je to Å¡to njihova djeca imaju slobodan sat dok ostala djeca imaju vjeronauk. No, i to je gdje je ikako bilo moguće rijeÅ¡eno tako da je vjeronauk stavljan kao prvi ili zadnji nastavni sat u rasporedu.

Bilo je to prije pet godina i ne bih čitatelje gnjavio takvim trivijalnostima da ovih dana, isto u Jutarnjem, ne pročitah Veljaču kako se ”od dvanaeste doÅ¡aptavala s Bogom, no svećenike nije puÅ¡tala blizu svoje duÅ¡e”. Dakle, duÅ¡a joj je intaktna. Ako se ne računaju razgovori s Bogom. Ali nezgoda s tim razgovorima s ”Bogom” jest u tomu Å¡to mnogi tvrde da ih imaju. Osamdeset osme je u Skoplju sa mnom služio Jugoslavensku (protu)narodnu vojsku izvjesni Damir Rožman, mislim da se tako zvao, koje je svake večeri poslije večere a prije Povečerja iÅ¡ao razgovarati s Bogom. U vojsci su mu se smijali, no kasnije je u civilstvu imao stanovitog propovjedničkog uspjeha, osnovao je neku sektu u koju je uspio privući dio tadaÅ¡nje zagrebačke ”zlatne mladeži”. Prali su mu noge pa potom ispijali tu vodu ili umivali njom, ne sjećam se viÅ¡e. Gostovao je jednom kod Malnara i pričao kako igra nogomet i koÅ¡arku s Kristom, KriÅ¡nom i tom ekipom.

Ne tvrdim da su Veljačini razgovori s Bogom te vrste, no svakako su irelevantni za ono što ona u svomu članku piše. Naime, želi se predstaviti kao vjernica, ali joj se gade sve crkve i bježi od njih kao vrag od tamjana. To je u redu, postoje mnogi ljudi koji imaju neku svoju vjeru i neku svoju osobnu relaciju s Bogom. U većini slučajeva radi se utjecaju loše literature, egoizma, razmaženosti ili jednostavno strahu od vlastite konačnosti. Naravno, i u organiziranim religijama mnoštvo je takvih vjernika. Veljača svoju ontološko-teološku dramu postavlja u zanimljiv kontekst. Pitanje o vjeri postavlja joj sedmogodišnji dječak S. na engleskom jeziku. Ona odgovara kako vjeruje da postoji neka viša sila, energija, ali ne može pripadati institucionaliziranoj vjeri. Jer je, eto, Crkva kroz povijest činila zločine. O odvojenosti crkvene od svjetovne vlasti, koja je u Katoličkoj crkvi uglavnom funkcionirala tijekom povijesti, Veljača kao da nije ni načula. Danas čovjeka pripadnost Katoličkoj crkvi gotovo ni na što ne obavezuje. Gotovo sve je prepušteno savjesti samih vjernika, nitko ih neće ekskomunicirati ako ne idu na misu, ljubiti mogu prijebračno i izvanbračno bez ikakvih posljedica, a ako se baš požele ispovjediti zbog toga, dobit će tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Slava Ocu za pokoru, to izmoliti traje najduže minutu, a što je u srcu, to svatko sa sobom rješava, ili ako ne umije, traži pomoć svećenika. Ne iziskuje nikakav napor danas formalno pripadati Katoličkoj crkvi, a što se povijesti tiče, Veljači bi bolje bilo da to prepusti onima koji o tomu nešto znaju.

Prisjeća se Veljača i svojih ”partizanskih gena” te ćuti stanovitu krivnju pred svojim precima Å¡to joj je potrebna neka nadzemaljska utjeha. Sve je to tako posloženo i poÅ¡ećereno da Jelena istodobno može biti i vjernik i nevjernik, a sva krivnja za nedoumice pada na Katoličku crkvu. Koja je, barem u njezinu slučaju potpuno nedužna. Detalj s dječakom S. i engleskim jezikom stvar je intelektualnog snobizma i toga kako intelektualni snobovi misle da treba graditi tekst. Pozitivno je jedino to Å¡to je izgleda počela tragati za utjehom jer rečeno je: ”IÅ¡tite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!”

Damir Pešorda