Naviljci su dobro poznati zrelijem svijetu koji je odrastao u duvanjskom kraju. U vrijeme kad su se livade ručno kosile u otkose potom sijeno kupljeno u suru, uslijedilo bi pravljenje naviljaka – naviljčenje, pa nošenje naviljaka na jedno mjesto gdje bi se „dio“ plast.
Naviljčenje je bilo posebno zanimljivo u zajedničkoj seoskoj livadi zvanoj „zajednica“. Sijeno bi se dijelilo po naviljcima čemu je prethodilo izvlačenje „kura“.
Rad u „zajednici“ bio je prilika za pokazivanje i dokazivanje, često i udvaranje ili „zamiračinu“. Djevojke bi stoga odijevale ljepšu opravu i začešljavale se friško i uredno. Dokazivale su se kao vješte kupelice, vrijednije bi se uhvatile vila, a pokazivale bi se spremne i u nošenju naviljaka. Moći ponijeti naviljak značilo je „pocuriti se“. Cijenile su se u to vrijeme „životne“ i jake cure jer su prilike to zahtijevale.
Anđa se rado sjeti tog vremena. Mogla je ona, kao i većina seoskih cura, lako ponijeti i veći naviljak, ali je uvijek bila prisutna bojazan da joj kolac ne ispadne iz ruku, to je bila svojevrsna sramota. Strina Stana je vjerovala kako je se njezina kćer Ruža mogla udati i u svoje selo da joj nije ispalo kolje iz ruku u „zajednici“ kad su se snosili naviljci. Srića pa momku iz grada nije smetala ta mana što mu je potajice priopći njegova rodica, ne nalazeći druge mane curi. Nije ona nju kudila, već eto, samo rekla istinu? Možda bi skudila i Anđu Manji da joj je ispo naviljak iz ruku, ali nije.
Sa smiješkom se prisjećala Anđa onog trenutka kad Manje s njom ponese naviljak u „zajednici“. Proturi joj sva kolja i pusti je prvu, a pri tom joj skrivećki namignu i vragolasto se zasmija. Zaigralo joj je srce tada k’o nikad i više joj drugi momci nisu bili u glavi. Bio je to početak njihova „ašikovanja“, a prid Kalandoru te zime su se vinčali.
Onog ljeta kad je prva studentica iz sela, Nevenka, došla u „zajednicu“ s golim rukama i farmericama odrezanim iznad koljena, srušen je mit o naviljcima i promijenio se ukus domaćih momaka. Samo je strina Stana tugaljivo gledala žaleći za minulim vremenima.
– Naka tankovijasta i špatna, nema „vijar duše“ i još došla sa školanja pa nosi naviljke k’o jedna po jedna. Ibretila sam se cili dan i ne bi virovala da nisam vidila. A ni’ko ne bi reko da je „cura za naviljaka“, svašta vrime donese?
Dolaskom mehanizacije, naviljci su otišli u zaborav. Može se vidjeti još pokoji na kakvom okrajku kako čeka paljenje svitnjaka.
Anđa ga ipak spomene svakog ljeta kad uđe u djevojačku sobu svoje unuke Anđele.
– Što ti je sva odića na naviljku, moje dite? – upita oprezno i začudi se bezbrižnom odgovoru.
– To je, bako, moj kreativni nered. Ja se odlično snalazim u njemu. Ne brini, budem ja to sve pokupila kad pođem doma.
– Moj sinko, nisi ti nejaka – pokuša Anđa blago opomenuti unuku koja ju i ne sluša jer brzo stavi slušalice u uši i digne noge uz zid, a glavu obori naniže. Pobuni se nešto u Anđi pa se odvaži na savjet.
– Ne diži noge uzduvar, nije to lipo. Tribaš se stiditi dida ako bane – poluglasno bi šaptala i sivala očima kako bi unuka sama „poćutila“. Bilo je bezuspješno jer djevojka nije razumjela babine savjete, samo bi joj pristojno davala do znanja da napusti sobi. Anđa je osjećala kako do unuke ne dopiru njezini savjeti, a ona je toliko željela ukazati na propuste u lijepom ponašanju, za njezino dobro.
Ali, razumio je Anđu njezin Manje pa bi poslije odlaska dragih gosta znao reći.
– Anđe, ja sam povilo. Ima naviljak plastike. Ti malo pograbi pa ćemo počinut.
Iva Bagarić/Tomislavcity
