Udajući se, Anđa je, uz cursko ruvo složeno u drvenoj bauli ili sanduku, dobila i uobičajeni savjet što joj ga, umjesto majke, uputi strina s kojom je odrastala:
– Anđe, šuti i trpi!
Bila je to poputbina s kojom je većina djevojaka odlazila iz roditeljskog doma. Pamtimo je i kao životno geslo Budakove Mande u socijalnoj drami Mećava. „Šta’š, ćerce, nema druge man šutit i trpit“, rekla je Manda svojoj Maši dokazavši kako se Ličanke slične Hercegovkama i sa životnim nedaćama se nose bolje od muškaraca.
Sjetila bi se Anđa strinina savjeta. Osvjedočila se toliko puta kako su te, naoko grube riječi, imale smisla. Vodeći se takvom životnom filozofijom sačuvani su brojni brakovi u našem kraju sklapani sredinom dvadesetog stoljeća, uz malobrojne iznimke, one ne potvrđuju pravilo. U nesebičnoj ljubavi za obitelj, žene su prihvaćale žrtvu ponavljajući:
– Muke ti se razvest mogla sam sto puta, ali di si onda prispila?!
Anđa je, kao i većina žena u našem kraju, brak prihvatila kao svetinju i tako se odnosila prema njemu. Brojne nesuglasice poimala je kao prolazne teškoće koje se moraju i mogu nadići, uz Božju pomoć.
Iako neuke, žene su i tada tražile savjete u zahtjevnim situacijama. Ispovijedajući se pozorno su slušale preporuke svećenika i pridržavajući ih se, rješavale probleme kojih je uvijek bilo. Snaga ispovijedi bila je i tada, i sada, najučinkovitija psihoterapija.
Jedna Anđina tetka je, uz ono uobičajeno, „šuti i trpi“, ponudila Anđi i provjerenu metodu svladavanja ljutnje što joj, u jednom razgovoru, predloži njezin rodijak fratar. Budući da je bila nagle naravi i sklona srditosti i svadljivosti, grišila je i gubila kontrolu nad jezikom, nije se mogla obuzdati i suspregnuti. Tada joj on predloži da u trenutcima srditosti iziđe iz kuće, napravi dva – tri kruga uokolo dok se ne smiri, pri tom bi bilo dobro moliti neku molitvu, tetka je izabrala „Virovanje“.
Anđa se držala tetkina savjeta pa bi u izvanrednim situacijama, kad bi je nešto rasrdilo, a bilo je toga napretek, hodala svoj krug. Nekad je bio dovoljan jedan, a nekad i više njih. Pa, kad bi Manje prikardašio s pićem, kad bi došla s Tominog roditeljskog sastanka, kad bi Vera obukla suknju od pedlja…, ona bi sebi stavila prst na usta i učinila krug oko kuće. Naučila je tako kontrolirati bijes. Kad bi ovladala sobom, ulazila je u kuću i raspravljala isti problem, ali mirnijim tonom i blažim riječima.
Pričajući o tome svojoj Veri, koja se odnedavno žali na muža, Anđa će priznati:
– Jednom, kad sam se dobro naljutila na Manju jer je osvano u birtiji, nisu pomogla ni tri kruga oko kuće. Jamila sam motiku i otišla na njivu, sama okopala njivu kumpira. Jedva me uja popustila, nisam osićala ni glad, ni žeđ, ni umor. Eh, onda Manje dođe na njivu, i gotovo, popusti me ljutnja. Ko se nije mirio poslije bračni’ svađa, ne zna šta je lipota.
Znale su susjede za Anđinu narav pa su se šalile govoreći:
– Anđu samo triba naljutit kad ima posla, a od nje smo mi sve naučile kružit, i pomaže.
Manje bi je simpatično provocirao prije proljetnog krečenja što ga je Anđa donedavno sama obavljala:
– Anđe, najbolje bi bilo da ti ja naorem, obletla bi ti to ko ništa.
– Danas žene ne žele trpjeti maltretiranja! – pametovala je Vera ističući žensku samostalnost i slobodu. Spominjala je brojne prijateljice koje su se razvele i žive u izvanbračnim zajednicama dok im partneri ne dosade.
– Jednostavno se ne žele vezati, imaju i pravo! – zavaravala je samu sebe lupkajući rukama nemirno.
– Jadno im pravo, žive ko živina, nema tu sriće! – Anđa je reagirala buntovno. Plašilo ju je Verino tužakanje, stoga joj ispriča još jedno svjedočanstvo babe Mande, pričicu o zrnu soli.
Iva Bagarić/Tomislavcity
