Duhovitost je lijepa i poželjna vrlina. Zadovoljstvo je sresti osobe koje će vas nasmijati šaleći se više na svoj, nego na tuđi račun. To je onaj zdravi humor što ga imaju mali ljudi velikog duha.
Manje se voli šaliti pa često zna reći: „Krsti se isana koji ne zna za šalu“. Tako je on udovoljio želji svoje Anđe i dodijelio joj nadimak po najlipšem cviću u polju, a ona mu uzvratila istom mjerom. Dobio je nadimak jednog cvitića, iako bi Anđa dodala kako nema cvića nad bekturan, na njeg joj mladost miriše.
Svojedobno kad je ujna Jula donijela zaovi Mari prvu vazu za cvijeće, kumi Anđi sklonoj brzopletim izjavama, otelo se s usana:
– Je li imala išta pametnije, lipa moja. U nas cviće reste isprikuće, ne triba nam sud za nj. Bolja je bila kupit vanjik ili tepsiju, kakav lončić ili citku za mliko. Nije naš svit od vaza i cvića. Caklo se lako razbije, a naša dica nesmirna. Mogu se po nesrići i obrizat. Nije to za nas, zdravlja mi.
Navila se Anđa vrteći glavom i mašući rukama kao da je neki nemir tjera pa sve napola sjedeći na stolici. Zasmetala joj ukazana pažnja drugoj osobi jer ju je sama rijetko dobivala. Doduše, nije ju znala ni primiti jer bi nekako grubo reagirala na nježnost. Vuklo se to još od njezina djetinjstva u kojem ne osjeti majčinsku ljubav.
– Neka vaze na stolu. Volim ja cviće. – Mara je uljudno hvalila primljeni dar iako je negdje u sebi odobravala Anđinu teoriju. Baš joj se obio stari vanjik i novi bi joj dobrodošao. Mogla bi i tavu kupit uz vanjik kad je slučajno čula koliko je koštala vaza. Ali, znala je Mara da se daru ne zanoveta i da je Jula gospodskog roda. Osjećala se i počašćenom. Zato je kumi Anđi šaretom dala znak da ublaži retoriku. Ušutila se Anđa, ali Ruška svrati u podnevnoj ophodnji i nastavi u sličnom tonu.
– A, lipa sudića na astalu!? E, taman zgodno za mlaćanice.
– Đava vas take lusprdaste – umiješa se Jure.
– Šta ste se svezale suda. Niste vi neznane koliko se pravite. I malo polakše pričajte, radi ovog stranjskog svita. Grla vas udavila – prekori ih uz blagi smiješak.
Nisu se kume vrijeđale, prihvatile su kritiku uz lagano gurkanje laktima. Štoviše, i odobravale su je. Onda bi očepile rundu samosažaljenja nad svojim životom, žaleći što nisu nikud otišle i ništa vidile. Na kraju zaključe kako su i dobre šta ih je zapalo. Vezle su priču želeći dočekati Marinu gošću, ujnu Julu jer im je u njezinom društvu bilo jako ugodno. Prijalo im je i Julino čašćenje i priče o kuhanju i običajima u drugom kraju svita.
A kad je Jula došla iz polja noseći veliki rukovet crvenih makova, susjede su ostale začuđene. Rado bi one objasnile Juli kako se makovi ne beru jer imaju jaki miris od kojeg zna zaboljeti glava. Lekciju o maku ili boliglavi, kako se u našem kraju zove, prepustili su kućnoj čeljadi. Pa ne će one uvik grajat, kako kaže Jure?
– Makovi su moje omiljeno cveće – divila se ujna Jula stavljajući ubrani buket u vazu. – Tako posebna crvena boja pa nežne latice, prekrasno.
Ugodno druženje prekinuo je Manje bučnim otvaranjem vrata.
– Je li tu moja „Boliglava“? – tražio je pogledom svoju Anđu.
– Ajde kući, bona, došla ti nevista u goste.
– Evo me odma’, Mesliđane! – uzvrati Anđa istom mjerom.
Imala je Mara posla dok je Juli objasnila opojno djelovanje cvijeća koje narod zove boliglava, a i Manjinu sklonost šaljivom načinu komuniciranja pa i to da svoju Anđu onako odmila ponekad zovne „Boliglava“. Ne ljuti se Anđa! I ona njeg zove „ Mesliđan“, mesliđan lipo meruši.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Djulia Kelava i Marko Radoš Mara/FB
