Svojedobno je Antić, vrsni majstor, doveo s rada po Bosni lijepu ženu Pavku koju svi u mjestu zazvaše Bosanka jer je to ime za sve žene iza Kupreških vrata. A kako ljubav kida spone različitosti, Antić je, ne zazirući od sredine, svojoj Pavki često pjevao narodnu pjesmu iz Bosne „Lijepa Pava u kovilju spava“.
Iako se Pavka dobro uklopila u novu sredinu, osjećala je blagi prijezir domaćeg svijeta kad bi spomenula oca koji plete čarape, svira šargiju i uzgaja šljive. Zgledale bi se susjede na Pavkino joj u govoru te kuču i džavla, čudile se plastičnom cviću na prozoru dok su one u starim loncima sadile žaru i puzavac, bečanku i trišnjice. Zamjerile su i šarenim prostirkama na podu te pretjeranom zastiranju, ali su rado pile njezinu kavu s kockom šećera.
Po zakonu jačega, što vlada i tamo gdje se hvale zakonom ljubavi, Pavka je kao „došla“ uvijek bila slabija karika na ljestvici vrednovanja, iako su na nju uvijek mogli računati kad je trebalo praviti pite i uštipke prigodom kakvih slavlja. Pavkina tanka pita bila je svima omiljena, kao i hurmašice i baklava što su s njom došle u mjesto.
Znala je Pavka, širokom dušom bosanskom, ugoditi svima, a posebno starom svekru pa je zadobila njegovu naklonost, ali jedno joj je zamjerio.
– Nije u nas bilo izuvanja dok ga ti, nevista, nisi uvela. Lipo je gledat ove ćilime na podu, ali nije to za moje glibave opanke. A i po te gore, dušnje mi.
– Nije meni teško pomest, volim ja da je prostrto – Pavka je bila uporna u provođenju donesenih navika.
Priznanje kako se obikla dobila je one godine kad je, umjesto u Bosnu, otišla u susjedno svetište na Veliku Gospu. Pobožnost joj nisu mogli osporiti jer se jedina uputi bosih nogu preko oštrih strništa Duvanjskog polja.
Odlaskom mladića u zapadne zemlje, porastao je broj Bosanki u našem kraju. Jedne zime su iz Beča došle tri u župu.
– Volila bi’ ja da je naša – u povjerenju će buduća svekrva svojoj odanoj rodici – razlika su naše žene.
– Kako koja? – i rodica je imalo nešto povjerljivo – moj je doveo iz sela pa joj nismo po volji. Odvela ga u grad, u tuđu kuću, a naša zjapi prazna. Ne bi mi bilo krivo da je tuđinka. A do svatova nije izlazila iz naše kuće, sve joj odgovaralo.
– A, vidiš ti? – laknu Bosankinoj svekrvi – sve je to slično. Triba reć po duši i mi smo volile živit same, samo nam nije moglo bit’. Jesmo li život provele prigovarajuć ljudima što nas nisu nekud odveli?
– Drugo smo mi, draga moja! – odrješiti stavom rodica zatvori načetu temu.
Posebni su ti mali ženski razgovori u kojima se daje oduška skrivenim previranjima i osobnim težnjama. Oni su tako potrebni i simpatični. Uvijek poluče dobre vibracije i osmijeh na licu sugovornica. Razgovori su najbolja terapija u rješavanju sitnih životnih nesuglasica. U pravilu, završe pozitivom.
– Nije moja Bosanka loša – zaključi buduća svekrva – poklonila mi sliku Gospe Kondžilske. Volim ja što je pobožna – vidno raspoloženija pozdravljala se s rodicom pa joj još jednu šapnu u povjerenju – ali meni naša Gospa čudo lipša, zdravlja mi!
Iva Bagarić/Tomislavcity
