Malo je onih koji nemaju najdražu tetku, bio izbor širi ili uži. Obično se vole darežljive tetke, unatoč dobrom odgoju koji isključuje ljubav iz interesa. Omiljene su tete koje ne zaborave kupiti čokoladu, koje uvijek imaju „sitni’“ pa tutnu usput pokoji novčić ne pridajući tom činu veliku pozornost. Ali, ima i onih koje dođu u goste baš kad su trgovine zatvorene ili zaborave novčanik u drugoj torbi. Može se zaboraviti, ali se svako zaboravljanje itekako registrira. Zaboravne tetke, strine ili ujne, lako se brišu s popisa omiljenih. Ovo je motrište iz dječje perspektive.
Tako je jedan pučkoškolac na temu „Najljepši dan“ , s naglaskom na opisivanje, otišao u pripovijedanje i napisao kako je to dan kad tetka Mira dođe iz Njemačke. Spomenuo je sve vrste bombona iz tetkine kese te čokolade što se mogu kupiti i kod nas, ali mater ne da jer su skupe. Podrobnim opisom tetkine kese privukao je pozornost drugih učenika, slušali su ga ne trepćući. Sastavak je završio rečenicom „Tko nema tetku iz Njemačke, ne zna što je život.“
Potaknut ovim simpatičnim uratkom, jedan unuk je došavši kući prepričao priču pa upitao baku:
– Imamo li mi tetku u Njemačkoj?
– Imamo, moj sinko. Moja Iva, a tvoja tetka, u Njemačkoj je dvaest godina. Ali ona ne nosa kese, kaže kako to nije naš običaj. Koda je tuđi običaj sramota ako valja? Doduše, uvik upita: „Triba li vam išta?“ Nevista joj odgovori da ne triba. Pa eto, ne meš joj reć da je „tisna“, a ne znaš joj za veliku ljubav. Nako?
– Mater kaže da tako treba odgovorit jer se ljubav ne naručuje. Nisu sve tetke iz Njemačke iste. Naša tetka Iva je kao i ove obične, okokućne tetke.
Ponukana unukovom pričom, baba se zanijela u rasuđivanju:
– Ima razni’ tetaka, sinko, uvik je tako bilo. Postoje tetke koje pružaju iz ruku, a i one što pružaju ruku. Ima tetaka koje dici dile slatkiše i oni’ koje gledaju da se njima štogod udili, a ima i oni’ što odile svoj dio, tog prije nije bilo u našem mistu, sad ima. Ima opet i oni’ koje vole doć, a ne vole da im se dođe. Tete su čudna vrsta, jedna od druge razlika k’o nebo i zemlja. Tako je od pamtivika. Neke tetke svakog vole, a neke se samo ljute što nji’ niko ne voli. Ko će tom stat u kraj. Ali, srce se ‘oće! Lipo je imat tetku dobra srca i široke ruke, ta se voli.
Ima takvih. Jedan će dečkić na upit: „Koga najviše voliš?“, bez premišljanja odgovoriti, „tetku Anu!“
Ana nije tetka iz Njemačke. Ona za nećake ima vremena, ima strpljenja, volje i želje prirediti im lijepe trenutke. Dočekati ih s balonima i umotanim iznenađenjem, sitnicom koja razveseli dječje lice. Brižna tetka obični doručak pretvori u bajku. Jaja u oblake, hrenovke u hobotnice, napravi zeke na tanjuru pa sve lijepo servira na cvjetnom stolnjaku. Napravi desert po želji, s pravom sudjelovanja u kuhanju. Malim kuharima zaveže pregače pa sve poprati veselim smijehom, najljepšim začinom.
Tetka Ana zna prirediti piknik u dvorištu, pidžama party, karaoke u dnevnoj, izlet kod vjetrenjača, zna podjetinjiti u igri skrivača, zna se utrkivati i vježbati, priznati poraz, čestitati na pobjedi i slušati o nečijim prijateljima, treninzima, školskim simpatijama, slušati pozorno, s punom pažnjom na male sugovornike. A to itekako prija, više od ičega.
Najvrjedniji darovi ništa ne koštaju. Kriju se u vremenu što ga poklonimo djeci. Zajednički trenutci u koje se unese ljubav. Kad dijete osjeti da je voljeno, kad mu darujemo pažnju, voljet će sve oko sebe, a posebice tetku Anu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
