Do sada nisam pročitao baš ni jedan tekst, ni argumentiranu analizu koja bi me uvjerila da Tomislav Tomašević bilo čim zaslužuje titulu favorita o odnosu na sve druge kandidate. Osim što mu kampanja traje već četiri godine.
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Entuzijazam i nerealan optimizam teledirigiranih anketara polako, ali sigurno splašnjava, iako je Tomislav Tomašević prema tim „realnim“ procjenama još uvijek glavni favorit za pobjedu u drugom krugu izbora za gradonačelnika Zagreba. Do sada nisam pročitao baš ni jedan tekst, ni argumentiranu analizu koja bi me uvjerila da Tomislav Tomašević bilo s čim zaslužuje titulu favorita o odnosu na sve druge kandidate?
Po mom skromnom mišljenju, od Tomaševića su bolji baš svi kandidati, od Miroslava Škore, preko Anke Mrak Taritaš, Vesne Škare Ožbolt, da Joška Klisovića uopće ne spominjem. Jedino je gori Mirando Mrsić. Ali on je gori od svih
Svi su bolji, svi su kompetentniji, svi imaju bolji životopis, svi imaju značajan radni staž u raznim poslovima bilo vezanima uz politiku ili bilo kakav oblik poduzetništva. O čemu se tu zapravo radi? Nabildane ankete koje apologetski favoriziraju Tomislava Tomaševića jednostavno su alat u rukama lijeve falange kojoj nije bitna pobjeda Tomaševića, već im je puno važniji poraz Davora Filipovića ili bilo kojeg kandidata sa konzervativno-demokršćanskog političkog spektra.
Važnija im je pobjeda ljevice, nego daljnji rast HDZ-a kao stranke desnog centra. Anketari građanima uz pomoć medija sugeriraju, ne glasujte ZA, glasujte protiv.
Zna se, protiv HDZ-a i svih onih koji nisu ovisni o Soroševom aktivizmu i novcima!
Ne glasujte afirmativno već glasujte aktivistički, glasujte destruktivno, glasujte parolaški, glasujte za plaćenika i neradnika koji nema ni jedan dan radnog staža u realnom sektoru. Na Zagrebu će se Tomašević eksperimentalno učiti raditi na zadovoljstvo svojih mentora kojima je odavno dužan preko grla. Treba li nam još jedan gradonačelnik koji će se eventualno ubiti zbog enormnih dugova koji će mu sjesti na vrat?
Ležanje pred bagerima u Varšavskoj i na Cvjetnom, jedine su relevantne kompetencije Tomislava Tomaševića i njegove aktivističke družine od Rade Borić, preko Katarine Peović pa sve do Urše Raukar i Vilija Matule. A sve to uz poznate taktove i urlanje planetarno poznatog Mile Kekina od Vardara pa do Triglava!
Na ogromnu žalost Tomaševića i njegove aktivističke lijevo-zeleno obojane bulumenta, „Cvjetno“ stoji kao ponos zagrebačkih donjogradskih blokova i nitko više neće moći srušiti to omiljeno okupljalište zagrebačke mladosti na kojemu se neku noć pjevalo do u sitne sata, unatoč svim zabranama i pandemijskim prijetnjama.
Nitko više neće moći srušiti Semiramidine viseće vrtove na krovu Cvjetnog, što je zatajeni fenomen grada, a na nesreću ove zloguke bulumenta graditelj i vizionar koji je to sve poklonio Zagrebu i Hrvatskoj još uvijek je na slobodi, iako bi ga mnogi željeli konačno vidjeti mrtvog nakon teške bolesti.
Naravno, ne žele ga mrtvog zbog pomorske nesreće koja se može svakom dogoditi, nego zbog vizionarstva koje je pokvarilo nekretninski san mnogim pokvarenim sanjarima. U tom grmu leži Tomaševićev zec! Hrvatsko pravosuđe koje je opravdano na meti žestokih kritika, još uvijek može ispravit neke presude koje su donesene isključivo kao plod enormnog medijskog pritiska što javno priznaju i poznati, ugledni suci i pravnici!
Davor Filipović, kojega su potpuno zanemarili u želji da od njega naprave budalu, polako ali sigurno vrlo ozbiljno kuca na vrata drugog kruga izbora u metropoli. Davor Filipović je sušta suprotnost baš svim kandidatima, jer sve što je u životu stekao, od diploma do velikih sportskih uspjeha, stekao je sa svoji deset prstiju koje baš nitko ne može sjeći ili umočiti u bilo kakvu koruptivnu aferu ili ne daj Bože kriminal. U tom kontekstu korupcionaštva i nepotizma o svim kandidatima se može ozbiljno razgovarati, jedino o Filipoviću ne, i čini se da je baš zbog toga on do sada bio jedan dosadan kandidat. Jer ono što je dobro u Hrvatskoj nije vijest!
Ako je Zagreb proteklih 20 godina birao suspektne tipove i ako im je to bila prednost čemu onda mijenjati taj mafijaški modus operandi? Razumljivo, u tom modusu operandi poštenja nije vrlina, poštenje je mana i veliki je nedostatak.
Samo zdrav razum svakog birača u Zagrebu može promijeniti taj pogubni trend, samo zdrav razum koji će birati dosadno poštenje i kompetencije nasuprot atraktivnog lopovluka i notornog aktivizma , može Zagrebu donijeti sigurniju i bolju budućnost, obnovu nakon razornog potresa i još puno sjajno uređenih donjogradskih blokova sigurnih od svake nevere i svakog potresa.
Put je otvoren, kao što će vrlo brzo biti otvorena i glasačka mjesta. Zar nije bolje, malo bolje birati, nego bankrotirati?
Kazimir Mikašek-Kazo
