Ljudima je cudno kad kazem da volim samocu.
Stalno mi postavljaju pitanje
– Tko te povrijedio toliko?
Objasnjavaju mi da je svima potreban netko.
Ne razumijete.
Imam nekoga,
imam sasvim dovoljno njih da se nikada ne osjecam usamljeno.
Imam koga da zovnem kad mi je lose,
da me slusa,
posavjetuje,
objasni,
nacrta,
vrati na noge.
Imam ljude koji me vole
i koje volim,
al ‘ipak ne znam sto bih bez svoje samoce.
Prvu kavu pijem iskljucivo sama
s prvom i posljednjom cigaretom tog dana.
Navecer volim sjesti,
razmisljam,
sutim,
pijem sama svoju casu vina
i slusam soul ili blues.
Mene ne zanima tko je sto obukao,
rekao,
ko koga ljubi,
ko sprema svadbu,
tko te je danas na ulici cudno pogledao ..
Ne umijem da sudjelujem u takvim razgovorima.
Iskljucim se cim krenu.
Ne mogu vise slusati kako ti se decko nije javio i kako sumnjas da te vara.
Svaki dan isto.
Mjesecima isto.
Kako ti ja tu mogu pomoći?
Dovraga, ne mogu cak podnijeti ni obicne razgovore.
Nista meni ne fali, samo mi se ne prica uvijek.
Volim svoju samocu.
Volim po nekad cijeli jedan dan ne razmjenit niti jednu jedinu rijec ni sa kim.
Volim povremeno zalutati u svoj svijet i zanemarit ljude.
Sve je u redu sa mnom.
Nista me ne boli.
Nitko me nije povrijedio.
Samo mi nedostaje moj mir,
moja sloboda.
Treba mi par dana,
samo par dana
da nikoga ne vidim i ni sa kim ne razgovaram.
Zapravo, znam sto mi je.
Ispraznili ste me, ljudi.
To je problem.
Nemam vise energije …
Sacekajte da nanovo napunim baterije.
