U svojoj liječničkoj praksi susretala sam svakojake ljude u različitim raspoloženjima – i prepotentne i skrušene, i euforične i depresivne – češće ipak ovo drugo. No, bolest je često činila čuda, mijenjajući im ponašanje, pa čak i narav.
Tako mi je jedan uspješan poslovni čovjek rekao da je prije nego li je obolio često bio depresivan i nesretan nisu li se stvari u njegovu životu odvijale prema nekom njegovom planu ili želji.
Kada bi se stvari odvijale u željenom pravcu osjećao se kao dijete kada dobije keks – baš je tim riječima opisao svoj osjećaj. Ako je dobio keks, bio je sretan i zadovoljan, u suprotnom njime bi ovladalo nezadovoljstvo.
Keks se neprestano mijenjao – čas je to bio novi automobil, čas novac, dobro sklopljen posao, seks, ugledna adresa…
Godinu i pol nakon što mu je dijagnosticiran rak ovaj, donedavno vrlo samouvjeren i ponosan čovjek, pokajnički je sjedio preda mnom i rekao: “Kao da sam prestao učiti kako živjeti. Kad svom djetetu dam keks, ono je sretno. Ukoliko mu ga oduzmem ili uskratim, nesretno je. Ali moje dijete ima dvije i pol godine i to je razumljivo. Ja imam 43. I tek sada, suočen s bolešću, shvaćam da me niti jedan keks nije učinio sretnim. Barem ne za dugo. Shvatio sam da čim čovjek dobije keks, strahuje hoće li mu ga netko oduzeti ili će se slomiti ili nešto treće. Mnogo čega moramo se odreći ne bismo li dobili taj keks, a onda još više ne bismo li ga sačuvali. Često niti ne uživamo u njemu, toliko se brinemo da ga ne izgubimo.”
Ovog je čovjek promijenila bolest. Baš kao i mnoge druge ljude. On tvrdi da je tek sada zapravo sretan čovjek i da je tek sada shvatio što je važno u životu. Sreća nema veze s keksima, sam život je zapravo keks.
Nažalost, većina nas neće naučiti iz tuđeg primjera. Trebamo vlastito buđenje, vlastitu bolest ili patnju kako bi obratili pozornost na ono što je uistinu važno.
Lip vam dan
