“Poznajete li možda ženu koja je čitav svoj život morala biti muško? Znate ono, kad mora sve sama da uradi i odradi? Da li vam je poznata takva? Hoćete li da vam je opišem? Ima ogromnu dušu. Ima oči boje rane jeseni, a kosa joj je kao klasje pred žetvu. Govori jezikom ljubavi. Pitate me koliko ima godina? Mislim da joj je ovo prva godina. Čudite se? Nemojte, jer ovo je zaista prva njena godina, sve ostale bile su tuđe. Živjela je za sve druge. Radila, gradila, dizala i stizala. Ostvarilava tuđe snove, ispunjavala želje. Kao zlatna ribica. Samo nju nisu željeli da puste posle tri želje. Nisu joj davali slobodu, sama se izborila za nju. I, kad je bila okružena zlom, činila je dobro. Kada su mržnju širili, ona je oko sebe sakupljala ljubav. Kada su mnogi odlazili zbog sebe, ona je ostajala zbog drugih. Otišla je kada su se vratili ovi koji su prvi odlazili. Otišla, jer onih drugih zbog kojih je ostajala, više nije bilo. Zanima vas šta je po nacionalnosti? Samo čovjek . Po vjeroispovijesti? Sanjalica koja vjeruje u snove. Ne znate nikog takvog? Šteta. Ja je poznajem. Možda je i vi znate, samo ne gledate svijet njenim očima.”
