Tko će navesti da je doktorirao na Tito i ribari, Tito i njegov pas, Kardelj i mjesne zajednice i slične budalaštine na kojima se preko noći od društveno-političkoga radnika postajalo „poštena inteligencija“, a zatim sveučilišni profesor?
Prvi puta u povijesti suvremene Hrvatske nakon izbora, službeni se mandatar za sastav nove hrvatske Vlade konzultirao s Rektorom zagrebačkog Sveučilišta.
O čemu su god razgovarali, makar i o vremenu vani, sat vremena koje su Orešković i Boras proveli zajedno jest senzacionalna i vrlo ohrabrujuća vijest. Uopće nije bitno ni to što netko misli o Borasu rektoru i znanstveniku ili Oreškoviću mandataru. Oni su ovdje predstavljali dvije ključne sastavnice društva.
Zbog čega?
Zbog toga što je sveučilište u svim dosadašnjim vlastima i mandatima bilo samo poligon za eksperimente raznih vrsta, od onih očajnih kao u vrijeme Gvozdena Flege, do pokušaja istinskih promjena u vrijeme Dragana Primorca.
A u svim vladama, korištenje najviših postojećih dostupnih znanja u procesima odlučivanja bila je samo forma koja je u pravilu pokrivala političke namjere vladajućih elita kojima je za zadani cilj trebalo znanstveno pokriće.
Mjenja li se ta paradigma upravo u ovome trenutku?
Teško je reći, iako je sama činjenica sastanka izuzetno ohrabrujuća i u konetekstu referenci Tihomira Oreškovića može biti snažan signal ozbiljnih političkih namjera.
Kako je na tu vijest reagirala Hrvatska?
Na žalost, točno u razini zastrašujućih nekompetencija novinarstva i medija.
Doslovno sve nacionalne telvizije i izvjestitelji, cijeli su jučerašnji dan nastojali istaći, kao najvažniju činjenicu s tog sastanka, da mu nije nazočio čelnik Mosta Božo Petrov.
Da pogađamo zbog čega?
Nitko, ali doslovno nitko, barem koliko sam ja pregledavajući najvažnije medije uočio, nije ukazao na činjenicu da se takav sastanak u ovoj fazi formiranja vlasti dogodio prvi put.
A da ne govorim o tome što bi on mogao značiti.
To puno govori o stanju i zapuštenosti hrvatskoga društva.
Strahota.
Tihomir Orešković je nakon sastanka izrekao i jednu jako nedovršenu misao, činjenicu koja se može svakako tumačiti, a pogotovo bolno zazvučati svakome kome je istinski stalo do razvoja nacionalnih potencijala i zaustavljanja destrukcije ukupnoga hrvatskoga društva.
Ističući činjenicu da današnja Europa treba devetsto tisuća informatičara u kontekstu interesa za znanost i obrazovanje u Hrvatskoj, nemoguće je ne postaviti pitanje Oreškoviću: „Ne namjeravate valjda ulagati u obrazovanje neograničenoga broja informatičara bez razvoja uvjeta i sustava u kojima će moći primjeniti to stečeno znanje, ali i jako dobro živjeti od njega. U Hrvatskoj?“
Namjerava li nova vlada financirati školovanje i stručnjake poklanjati konkurenciji?
Tako je zvučalo.
Nemoguće je u inetgriranome svijetu spriječiti, niti je to potrebno, ulaganje u mlade ljude koji će otići i doprinositi razvoju neke druge zemlje i gospodarstva.
Ali, to u načelnom smislu mora biti u okviru ukupnih migracijskih kretanja u usporedivim zemljama, pri čemu će i Hrvatska biti prijamna ekonomija, a ne samo besplatno emitirati znanja konkurenciji.
S obzirom da je Orešković potvrđen gospodarstvenik s ozbiljnim i međunarodno verificiranim rezultatima iza sebe, očekivano je da on govoreći o stimalucijama visokoga obrazovanja i znanosti jasno cilja i na paralaleni razvoj svih elementa sustava, kako to ne bi bila promašena investicija s nacionalnoga stajališta.
Hrvatska više nema pravo na takve ekesperimente.
Niti smije više ni jednoga trenutka ulagati u poluznanje ili neznanje.
Raspravljajući o Hegelovom pojmu „loše beskonačnosti“, Theodor Adorno je poluznanje nazvao ključnim neprijateljem – znanja, poluobrazovanje – ključnim neprijateljem obrazovanja.
Je li to smjernica za Oreškovića i obje političke grupacije koje ga podupiru i shvaća li Boras da je poluznanje i poluobrazovanje na njegovom Sveučilištu u ovome trenutku većinski poredak?
Nadam se da shvaćaju oba.
Da čujemo rektora Borasa.
„Razgovarali smo gotovo sat vremena, ali najviše o tomu, da Sveučilište kao cjelina, a i sva sveučilišta u Hrvatskoj, žele da partneri Most i HDZ ostvare stabilnu vlast koja će osluškivati potrebe sveučilišta” – rekao je Boras.
Obratite pozornost na „osluškivanje potreba sveučilišta“.
Na što točno misli Boras?
Na koje potrebe?
Činjenica je da su do sada sveučilišta prvenstveno morala voditi računa o održavanju zatečenog stanja i nekoj vrsti socijalne uravnilovke trpeći golemi broj posve nekompetentnih nastavnika i znanstvenika, koji su jednom izabrani u nastavna i znanstvena zvanja prema kriteriju „poštene inteligencije“ nastavljali živjeti kao nekadašnji begovi.
Pokušajte provjeriti nastavnicima na Filozofskom ili Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u dostupnim biografijama na čemu su – doktorirali.
Je li slučajno da ih golemi broj ne navodi tu ključnu znanstvenu referencu?
Ma kakvi.
Tko će navesti da je doktorirao na Tito i ribari, Tito i njegov pas, Kardelj i mjesne zajednice i slične budalaštine na kojima se preko noći od društveno-političkoga radnika postajalo „poštena inteligencija“, a zatim sveučilišni profesor?
A u takve zone visokoga obrazovanja i znanosti suvremena Hrvatska nije ni dirnula, ulažući istodobno stotine milijardi kuna zadnjih dvadeset godina.
Upravo takvi „znanstvenici“ su spriječavali svaki iskorak mladih ljudi, onemogućavali njihov ulazak u visokoobrazovni sustav i znanstvenu zajednicu delegirajući na desetine novih katedri, većinom vlastite klonove.
To ja najopasnija činjenica u današnjoj Hrvatskoj kojoj svjedočimo doslovno svaki dan u medijima, što među novinarima, što među „analitičarima“ bez kojih ne možemo ni leći ni ustati.
Uklapa li se ta paradigma u paradigmu Orešković?
Nikako nije.
Kako to promijeniti i naučiti Borasa da njegov posao nije prvenstveno postići interes vlasti za osluškivanjem njegovih i njihovih socijalnih potreba, a tek nakon toga, od ono malo novaca što ostane, očekivati razvoj izvrsnosti u rijetkim sferama znanosti?
Jako, jako teško.
Jedan od temeljnih preduvjeta za usmjeravanje Hrvatske je upravo ta promjena.
Nema nikakvog usmjeravanja Hrvatske niti u jednom segmentu društva ako će bilo koji sektor, a posebno sustav obrazovanja i znanosti biti – ništica i čuvar naslijeđene komunističke uravnilovke.
I bastion „poštene inteligencije“.
Ta „poštena inteligencija“, upravo radi osiguravanja smisla svoga opstanka, mora proizvoditi na dnevnoj bazi neprijatelje društva, zajedno s politikama u kojima ima presudan utjecaj, a to je jedan od ključnih razloga urušavanja hrvatskoga društva u cjelini.
Kao vlasnik sveučilišta u Hrvatskoj, Vlada Tihomira Oreškovića morala bi provesti dubinsku analizu stanja u tom sektoru zemlje.
Tome snažno u prilog ide i i izjava Bože Petrova da bez „dubinske analize“ nisu spremni donositi ključne odluke u zemlji.
Bravo.
Znači li to da će novoformirana vlast svim pitanjima upravo tako prilaziti?
Bio bi to i prije bilo kakvih rezultata koje će nacija vidjeti, golemi iskorak i jasan smjer posve novih vjetrova i vrijednosnoga poretka.
Nema nikakve sumnje da će zapušteni i posve nekonkurentni poredak koga simbolizira navedena „poštena inteligencija“ svaki pokušaj dubinske evaluacije visokoga obrazovanja i znanosti, pokušati zaustaviti famoznom – autonomijom sveučilišta.
Kakvom?
Autonomija sveučilišta isključivo se odnosi na uređivanje internoga sustava znanosti i obrazovanja, načina vrednovanja obrazovnih i znanstvenih rezultata, napredovanja i selekcije kadrova, institucija i pitanja koja su izrazito unutarnja stvar poretka. A za sve to kriterije određuje vlasnik primjenjujući vrhunska međunarodna načela. A ne standarde Žarka Puhovskog.
Ciljeve, i to mjerljive, zadaje onaj tko plaća.
To je vlasnik.
Blesavu i neodgovornu vlasniku nije bitno što će dobiti za uloženi novac.
Razumnom i odgovornom vlasniku to je temeljni interes.
Za uloženi novac usporediv sa svjetskim kriterijima mora očekivati svjetski konkurentne rezultate.
Do sada se u Hrvatskoj samo i stalno govori o statističkim pokazateljima ukupnoga ulaganja u ovakav sektor znanosti i obrazovanja, u odnosu na svjetska standarde.
Ali, šutilo se i šuti o efektima.
Ne mogu se uspoređivati ulaganja, a ne uspoređivati – rezultati.
Ako će nova Vlada u svome proračunu realno povećati ulaganje u znanost pa to onda sasuti u proračune sveučilišta, a o tome odlučivati Flego, Puhovski, Rimac ili Lalić, onda – zbogom razvoju, zbogom izvrsnosti, zbogom Hrvatska.
Bolje je popiti taj novac i zabaviti naciju deset – dvadeset dana masovnim opijanjem i tulumom.
Od toga bi štete u vidu glavobolja imalo par stotina tisuća ljudi, a ovako će, ako se Flego i kompanija dočepaju tih novaca, isti biti utrošeni u daljne zaluđivanje i sustavno uništavanje svih pretpostavki razvoja. I proizvodnju Marasa, Bauka, Matića i gomile tipova koji su po mjerljivim sposobnostima problem socijale u razvijenoj zemlji, a u Hrvatskoj oni odlučuju o – socijali. I, znanosti.
Nekompetentnim i nesposobnim ljudima treba normalna država osigurati socijalnu pomoć, a ne bogovske sinekure.
Bitno je spriječiti neznanju da se prodaje kao – znanje.
To je prijevara.
Ako to država radi, to je izdaja.
Tko misli, usprkos negativnim ocjenama po svjetskim mjerilima, da zaslužuje bolje i više, neka proda svoje znanje onome tko ga je spreman platiti.
To se posve jednako mora primjeniti i na ekonomiju i famoznu suradnju znanosti i gopodarstva. Bude li država i dalje stimulirala špekulativnu trgovinu i nezdravu simbiozu javnih i delegiranih privatnih poduzeća, koja će budala ulagati u znanost.
Zašto bi netko ulagao u rezultate koji će se vidjeti za pet ili deset godina ako može za uloženu kunu špekulacijama i političkom korupcijom dobiti za mjesec dana – dvije kune?
To riješiti je prvorazredan politički imperativ.
U znanost može ulagati samo onaj tko stvara, ima konkuretno znanje i dugoročno planira. A za to je potreban zdrav i jeftin kapital.
To je u Hrvatskoj do sada bio presedan odnosno incident.
A moralo bi postati pravilo.
Orešković, Karamarko i Petrov su na potezu.
