Svaki put kad izađemo na izbore moramo
začepiti nos i zaokružiti manje zlo,
a manje zlo je opet zlo.
https://www.youtube.com/watch?v=PTKsXsu0W78
Mogli smo golim rukama zaustavljati tenkove, a nismo u stanju nekoga podignuti iz fotelje. Shvatimo već jednom da oni koji nemaju niti jednu ranu zbog Hrvatske, nisu dostojni naše patnje. Pa na svijetu živi osam milijardi ljudi, oko 10 000 naroda, ali postoji samo 249 država, jedna od njih je i Hrvatska. Stvorili su je Hrvati u krvavom i teškom ratu, pa zar moramo sada trpjeti bezlične, anemične i narcisoidne maloljetne političare da pljuju po toj svetinji i rade u korist svjetskih i europskih politikanata, sputavajući vlastiti narod.
Država nije policija, sud, sabor, predsjednica ili vlada, to su službe. Država to smo mi, shvatimo jednom već tu odgovornost. Jednostavno moramo izgraditi autohtonu civilnu scenu i za početak izbaciti sve uljeze iz naše stvarnosti, jer onaj koji neće s nama, uvijek će biti protiv nas. U protivnom gledati ćemo vlastitu povijest uvijek u reprizi, svaka slijedeća generacija in vivo. Biti će samo drugo vrijeme, ali ista sudbina.
U Hrvatskoj uvijek postoje “gušća” vremena, povijest se neprestano ponavlja, uvijek isti neprijatelji i njihovi recidivistički oblici zločina nad Hrvatskim narodom. Tako bi mogli kazati kako Hrvati neprestano žive povijest in vivo, odnosno u živo. Mogli bi uzeti događaje koji su se dogodili posljednjih dana mjeseca kolovoza.
Dana 23. kolovoza obilježava se europski Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima u 20. stoljeću. Ove godine na taj dan, bio je posljednji ispraćaj, sveta misa i pokop posmrtnih ostataka 294 Hrvata, ekshumiranih na lokacijama na području Gračana, koji su ubijeni tijekom Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Taj dan bio je rođendan Igora Kačića, najmlađe žrtve pokolja na Ovčari, u Domovinskom ratu.
24. kolovoza 1991. godine u Žutoj Lokvi srpski odmetnici izvršili su pokolj hrvatskih policajaca. Istoga dana pripadnik ZNG-a Luka Andrijanić srušio je nad Borovim Naseljem dva neprijateljska zrakoplova.
25. kolovoza 1991. godine počeo je svirepi napad JNA i Srba na Vukovar. Istoga dana hrvatske majke u Zagrebu su osnovale Bedem ljubavi. Toga dana 2012. godine napustila nas je Vesna Girardi-Jurkić, hrvatska arheologinja i političarka, ratna ministrica prosvjete, kulture i športa, koje spasila i zaštitila veliki broj hrvatskih spomenika i umjetnina od ratnih razaranja i pljačke.
Baš čovjek pomisli kako će hrvatski novinari sve ovo popratiti, kad ono na svim hrvatskim medijima udarna vijest o strašnom zločinu iz mržnje koji se dogodio u Uzdolju kod Knina, točnije kako je skupina maskiranih ustaša demolirala kafić i metalnim šipkama prebila građane Hrvatske koji su sjedili u kafiću i u miru pijuckali pivo gledajući fudbalsku utakmicu Crvene zvezde. Iza toga je bila vijest kako su temperature u hrvatskoj dosegle vrtoglave vrijednosti u sred ljeta, a onda još jedan strašan zločin iz mržnje u Rijeci, gdje je zdravi, jaki i mladi Hrvat prebio starijeg oficira JNA, srpskog povratnika i to zbog svađe oko parkirnog mjesta.
Hrvati u šoku, ma ajde više-manje za vrućine, Hrvatska je bogata vodom pa ako smo se i uspalili ima vode, pa ćemo se razladiti, ali ustaški zločini, ljude tuči šipkama i šakama to je već problem.
Da bi nam sve bilo jasnije, hrvatski političar, saborski zastupnik sa dvadeset godina zastupničkog staža u Hrvatskom državnom saboru, ugledni doktor znanosti, koji je u jednom svom znanstvenom radu dokazao kako je u Jugoslaviji, “Glas Koncila” kao vjerski časopis, rabio više i češće riječi “tijekom” i “tisuća” nego “tokom” i “hiljada” i tako znanstveno dokazao kako je “Glas koncila” nacionalistički list, inače odlikovan Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Hrvatske i dobrobit njezinih građana, zabrinuto se obratio javnosti i pojasnio Hrvatima kako je dosta ustašluka i kako će on sve prijaviti Briselu, koji će eto doći i napokon ubiti tu ustašku zmiju koja gmiže po Hrvatskoj.
Nakon toga događaji se redaju, mladog i zdravog Hrvata privode i sprovode u lisicama u pritvor, srpski konzul iz Rijeke potvrđuje teške tjelesne ozljede pretučenog oficira JNA i traži najstrožu kaznu za mladog Hrvata, građane Uzdolja posjećuju njihovi predstavnici iz Hrvatskog sabora, sjede s njima u demoliranom kafiću i još jednom “konstatiraju” da su svi prebijeni u dobrom stanju, da ne moraju tražiti liječničku pomoć, već da će narečeni doktor stvar uzeti u svoje ruke, dati dijagnozu ozljeda i dati pravnu kvalifikaciju djela, a za daljnji tijek događaja morati ćemo čekati još koji dan.
Sve je išlo po planu, ali onda je neki marginalni branitelj prepoznao pretučenog krčmara i obznanio kako je isti bio čuvar u kninskom zatvoru i kako je do besvijesti tukao zarobljene Hrvatske vojnike za vrijeme Domovinskog rata, pa onda kako je prošle godine u majici sa likom Draže Mihajlovića prijetio smrću predsjedniku Šibenske HVIDR-e, i eto vraže stvar se otela kontroli, mali krčmar je abolirani milicajac SAO Krajne, kojem je ustaška Hrvatska sa ustaškim kunama obnovila kuću pa je onda sa ustaškom ušteđevinom sebi napravio krčmu da može gledati fudbalske utakmice zajedno sa svojim aboliranim prijateljima, pa onda još k tome doprinosi ustaškom proračunu, uredno plaćajući porez i spomeničku rentu kojom se održava spomenik “Oluja 95” u Kninu.
E moj narode, sve je ovo zabavno dok ne postane ozbiljno, još nismo shvatili da se u Hrvatskoj od 2000. godine događa reokupacija Hrvatske, da su nas okupirali oni isti koji su nas ubijali, pljačkali, silovali i palili.
U Rijeci još gora stvar, pretučeni oficir JNA, koji nije bio u ratu protiv Hrvatske, a to zna iz neimenovanih izvora novinarka koja je pisala o slučaju, dobije ustaški stan jer se (po)vratio u ustašku Hrvatsku, dobije ustašku penziju jer je služio JNA, i naravno parkirno mjesto zbog kojeg je skoro glavu izgubio, toliko je human i pristojan da je nožem prijetio čovjeku s kojim se posvađao na riječkoj tržnici. Ali dobro, u Hrvatskoj uvijek moraš nositi nož, jer nikad ne znaš kada će pred tebe izletjeti neki maniti ustaša.
E moj narode, sve je ovo zabavno dok ne postane ozbiljno, još nismo shvatili da se u Hrvatskoj od 2000. godine događa reokupacija Hrvatske, da su nas okupirali oni isti koji su nas ubijali, pljačkali, silovali i palili.
Mi još ne shvaćamo da je sve što se događa u politici, negdje planirano i zapisano. Nismo svjesni da ovo sve dopušta Hrvatska država, ne vjerujemo, iako jasno vidimo kako se cijeli državni vrh digao na noge, policija, pravosuđe čak i tajne službe osuđujući premlaćivanje građana, koji nemaju nikakvih ozljeda.
Pa zar smo zaboravili onog Miroslava Mlinara kojeg su Hrvati iz Benkovca zaklali nakon prvih višestranačkih izbora, a on je onda jadan i tako zaklan ratovao protiv Hrvatske pune četiri godine, čak je i tri puta bio ranjen za svoju stvar, danas živi u Australiji, gdje je osnovao svoj rukometni klub koji se zove “Beli orlovi”i naravno često letuje na Karinskom moru. Nakon zaklanog Mlinara, pokojni predsjednik vlade, koji nije mogao preživjeti proglašenje neovisne, demokratske Hrvatske države, pa je demonstrativno napustio zajedno sa drugarima sabornicu, predao je oružje teritorijalne obrane Srbima i onda ustaše četnici.
Mi smo narod samoljubivih izdajica, mi smo narod zakopanih kostiju, mi smo narod koji zaboravlja svoje pretke i koji se vječito pravda pred Bogom i pred svima. Mi volimo biti sagnuti, jer sve što ratom i krvlju osvojimo, predamo političarima koji to prodaju i izdaju, a onda im se mi za to klanjamo, glasujemo za njih i plješćemo im.
Jesmo li zaboravili da nas je Vukovar zvao na prosvjed, jer Hrvatska u tri desetljeća nije mogla pronaći ni jednog koljača, silovatelja, palikuću i četnika koji je harao Hrvatskom? Jesmo li zaboravili da je Hrvatska ugostila Vučića, a da je hrvatska vlast udovice poginulih branitelja i branitelje koji su se tome na demokratski način suprotstavljali nazvala marginalnim skupinama s ruba društva? Jesmo li zaboravili da je Hrvatska vlast skinula spomen ploču ubijenim braniteljima, jer se ona nije sviđala onima koji su ih ubijali? Jesmo li zaboravili da su ti isti jadni i potlačeni građani promijenili karakter Domovinskog rata, pa su od žrtve napravili agresora? Jesmo li zaboravili da su nam oteli državotvornu stranku i pretvorili je u briselski poltronat? Jesmo li zaboravili Zvonka Bušića, Slobodana Praljka i Darka Pajčića? Jesmo li zaboravili naše ubijene branitelje i civile, našu ubijenu djecu? Jesmo li zaboravili koliko je naših ljudi ubijeno za Hrvatsku, kroz 889 godina koje smo proživjeli bez Države?
Jesmo, jer mi smo narod samoljubivih izdajica, mi smo narod zakopanih kostiju, mi smo narod koji zaboravlja svoje pretke i koji se vječito pravda pred Bogom i pred svima. Mi volimo biti sagnuti, jer sve što ratom i krvlju osvojimo, predamo političarima koji to prodaju i izdaju, a onda im se mi za to klanjamo, glasujemo za njih i plješćemo im.
Narod kojem se divi cijeli svijet, zamislite kako bi taj svijet izgledao bez penkale, padobrana, apaurina, sumameda, brzinomjera, daktiloskopije, kravate, MP3 playera, maglenke, SMS-parkinga, Puratićevog vitla. Kako bi izgledao svijet bez Hrvatskog vojnika, jer ako niste znali Bog je odredio da samo 16 ljudi od 100 može ići u napad dakle, 16 posto, tu magičnu brojku dostigli su Izraelci u ratu sa Egiptom, a Hrvatski vojnici u “Oluji” dostigli su brojku od 28 posto, i nitko ih do sada nije premašio. Nastavno na to mogli bi do sutra nabrajati, ali što to vrijedi kad smo odlučili da nas, Hrvatski narod, predstavljaju Račan, Sanader, Kosorica, Milanović, Mesić, Josipović, Vesna Pusić, Kušćević i drugi redom “veliki” Hrvati. Što nam vrijedi sve što smo postigli u svojim malim životima, kad svaki put kad izađemo na izbore moramo začepiti nos i zaokružiti manje zlo, a manje zlo je opet zlo.
A sve možemo riješiti vrlo jednostavno, evo primjera naša mladost, “Armada” zajedno sa braniteljima prošetala Rijekom, i gle čuda svi prebijeni, potlačeni i ugroženi junaci mukom umukoše. Sve se riješilo, mir, mir, mir, niko nije kriv. Mogli smo golim rukama zaustavljati tenkove, a nismo u stanju nekoga podignuti iz fotelje. Shvatimo već jednom da oni koji nemaju niti jednu ranu zbog Hrvatske, nisu dostojni naše patnje. Pa na svijetu živi osam milijardi ljudi, oko 10 000 naroda, ali postoji samo 249 država, jedna od njih je i Hrvatska. Stvorili su je Hrvati u krvavom i teškom ratu, pa zar moramo sada trpjeti bezlične, anemične i narcisoidne maloljetne političare da pljuju po toj svetinji i rade u korist svjetskih i europskih politikanata, sputavajući vlastiti narod.
Država nije policija, sud, sabor, predsjednica ili vlada, to su službe. Država to smo mi, shvatimo jednom već tu odgovornost. Jednostavno moramo izgraditi autohtonu civilnu scenu i za početak izbaciti sve uljeze iz naše stvarnosti, jer onaj koji neće s nama, uvijek će biti protiv nas. U protivnom gledati ćemo vlastitu povijest uvijek u reprizi, svaka slijedeća generacija in vivo. Biti će samo drugo vrijeme, ali ista sudbina.
Članovi Udruge “Hrvatskoj za dar”
