Danas je HTV objavio informaciju iz izvora u Bruxellesu da je Europska komisija odbila hrvatski zahtjev da Srbija ukine pravnu jurisdikciju nad državama bivše Jugoslavije. Iako mišljenje Komisije nije izvršna obaveza za države članice, veliki je pritisak na Hrvatsku.
Usprkos tisućama razloga za duboke sumnje, nadam se da hrvatski državni vrh – zna što radi. Ništa ne govori u prilog tome da imaju smislen plan, jasan nacionalni cilj i razrađenu strategiju i taktiku, kako do njega doći. Ako i postoji takav osmišljen plan, golemi im je problem što ga nitko živ ne vidi.
Naravno, govorim s vjerom da im je stalo do autentičnih interesa hrvatskog naroda.
Ne može se svadoknevno trpjeti udarce, klasične kapitulacije, slati poruke nevjerojatnog nesnalaženja, nepostojanju bilo kakve snage i relevantnosti, a misliti da je ukidanje ureda Stjepana Mesića dovoljna satisfakcija teško zabrinutom narodu.
A baš tako mi stvari izgledaju.
Uzmimo primjer koji potencijalno može slomiti i ono malo vjerodostojnosti Vlade.
Danas je HTV objavio informaciju iz izvora u Bruxellesu da je Europska komisija odbila hrvatski zahtjev da Srbija ukine pravnu jurisdikciju nad državama bivše Jugoslavije. Iako mišljenje Komisije nije izvršna obaveza za države članice, veliki je pritisak na Hrvatsku.
Iznenađenje?
Za neznalice i naivčine.
Europska komisija je imala najmanje deset valjanih razloga za odbiti i isto toliko za prihvatiti zahtjev Hrvatske. Zbog toga je posve idiotski u Hrvatskoj otvarati raspravu, a otvorit će se u svim medijima, ima li Komisija pravo ili ne.
Koga briga za to?
Nisu ljudi u Bruxellesu kreteni, dovoljno su vješti da znaju potkrijepiti svoje stavove.
Komisija je imala najmanje jednako dobrih razloga za drugačiju odluku.
Zašto nije onda odlučila, kad smo članica EU, u korist Hrvatske, a imala je najmanje jednako pravno i političko uporište?
Točno na ovome pitanju se nalazi razdjelnica svih događaja oko Hrvatske i u Hrvatskoj.
Ključno pitanje je sad, ne je li Komisija imala pravo, već – što će Vlada uraditi da ostvari svoju namjeru?
Vlada nije smjela ulaziti u nešto što nije imalo ili nema izgleda za uspjeh. Jer, ništa ne frustrira kao neuspjesi na političkom planu sa Srbijom, koja se nije ni pokušala odreći imperijalnih političkih ciljeva, zločina i agresije na Hrvatsku. U odnosima sa Srbijom se krije definicija hrvatskih nacionalnih interesa u Hrvatskoj i BiH. Ne radi se tu o sportskom suparništvu ili nekoj bolesnoj opsesiji, radi se o golom povjerenju u pravdu, prava, istinu i načela, u konačnici u načela europskog vrijednosnog poretka.
Valjda to Vlada zna.
Je li moguće da je i ovaj zahtjev Bruxellesu istaknut samo zbog unutarnjo-političkih razloga i farbanja nacije?
Nikoga to ne bi iznenadilo.
Dakle, što je sad činiti Vladi?
Mora ustrajati na zahtjevu, a ako nema snage, već nekoliko dana zaredom ponavljam – pozvati u pomoć hrvatski narod!
Zašto je Komisija odbila hrvatski zahtjev?
Zbog prirode funkcioniranja takvih institucija.
Ne samo da postoje snažne države u EU koje su protiv hrvatskih zahtjeva Srbiji, jer su srpskim lobiranjem ali i same sudionice kreiranja srpske politike na Balkanu, već je u samoj Hrvatskoj odnos političkih snaga takav da će sve antifašističke, lijeve i nevladine organizacije, većina medija i društvenih institucija – podržati ovakav stav Europske komisije. Birokrati u EK moraju jako poštovati i poštuju podnose snaga oko nečijega zahtjeva kad su države u pitanju, i, realnu snagu onoga tko podnosi zahtjev u njegovoj zemlji. Bitnije je birokraciji i nositeljima političkih odluka u Bruxellesu činjenica da je u Hrvatskoj situacija takva da nemaju nikakvoga rizika – odbiti hrvatski zahtjev.
Snage kojima odgovara prosrpski stav Europske komisije u Hrvatskoj, imaju daleko veću lobističku međunarodnu moć i zagorčat će život europskim birokratima uzbunjujući državnike od čije volje ovise, a Vlada i njeno biračko tijelo u Hrvatskoj nema za to gotovo nikakvih mogućnosti.
Nemaju organiziranu potporu inozemnih medija.
Nemaju organiziranu potporu najvažnijih nevladinih međunarodnih organizacija.
Nemaju snagu vlastite diplomacije koja je većinom opozicija programskim deklaracijama ove Vlade.
Niti imaju jednu jedinu državu neupitnu saveznicu u EU.
Zašto bi onda Komisija donosila drugačije odluke?
Zašto bi se netko tko sudjeluje u odlučivanju o Hrvatskoj držao načela, principa, istine i bavio usporedbom hrvatskih zahtjeva s recimo zahtjevima ostalih, bitno samosvojnijih europskih država, ako ga na to nitko iz Hrvatske neće niti pokušati presudno natjerati?
To je bit problema.
Upravo na to se oslanjaju sve moguće svjetske institucije, jer ti ljudi točno znaju stanje Hrvatske i u Hrvatskoj.
I, nije ih briga tko ima pravo, tko krivo.
Zanima ih samo da u sporovima u kojima presuđuju imaju što manje glavobolja i rizika za sebe, svoje urede i institucije.
Kamo vodi ova sva kampanja i ova žestoka višemjesečna topnička vatra na aktulanu hrvatsku Vladu i neke njene sastavnice?
Kampanja je usmjerena u nadu hrvatskog naroda.
Tu nadu nužno je ubiti u korjenu, jer je nemoguće kontrolirati nacionalni zanos i vjeru ako dospije do kritične mase koja nužno preuzima odlučivanje zemljom u svoje ruke.
Jasni su ciljevi žestokih udara na ovu Vladu i državni vrh, koje nije moguće postići bez njihovoga slamanja i javnoga poniženja.
Cilj nije Karamarko iako se njega nastoji poniziti i slomiti. Ne uništiti, već slomiti. Nije ni Petrov, još manje je Orešković cilj. Nije cilj ni Kolinda Grabar Kitarović, ali nju kao simbol državnosti i nade koju je donijela sobom pogotovo treba poniziti i slomiti.
A to se radi neprekinuto u svakoj prigodi.
Gledam danas ponašanje zastupnika Domoljubne koalicije i Mosta, nakon još jednoga performansa Pupovca u Saboru, koji je održao lekciju dramatskim tonom, sasuo čitav niz laži, krivotvorina, uvreda i – otišao. U nevjerici ustaju, pitaju se što se to dogodilo, prosvjeduju zbog takvoga istupa i žale se da je Pupovac otišao.
A što bi drugo?
Da njih čeka i gubi vrijeme na njih!?
On je svoje odradio pred kamerama.
Natjerao je Predsjednicu da ga primi, iako je sve o čemu je govorio laž, ali prijam je postigao pritiskom Amerikanaca. I da nije, tako je ispalo, a na početku teksta sam rekao da je značaj javne percpecije i ispravnoga komuniciranja najvažniji u nacionalnoj politici.
Zašto?
Slijed takvih nespretnosti, loših prosudbi i prije svega loše komunikacije, može i najsavršeniji plan, ako uopće postoji, pretvoriti u potpuno izgubljenu poziciju.
Uzmimo primjer sastanka Predsjednice i i Vučića u Mostaru.
U podnevnom Dnevniku HTV-a Đuzel iz Mostara, na temelju informacija iz kruga oko Predsjednice kaže da – neće biti sastanka s Vučićem.
Dva sata kasnije, sastanka je bilo.
Nije problem u tome što je bilo sastanka, iako je i to jako sporno.
Problem je u porukama koje izazivaju razumne dvojbe o tome, kreira li Predsjednica samostalno svoje najviše državne politike i političke postupke ili su oko nje sve redom tipovi koji namjerno miniraju njenu vjerodostojnost?
Ako je ovo drugo, to je njena odgovornost i iz tog ima izlaza.
Ako je prvo, opet je njena odgovornost i opet ima izlaza.
Ne znam shvaća li Predsjednica i njeni savjetnici da je poslati poruku da neće biti sastanka, pa ga održati, a sve u kontekstu događaja dva dana ranije s američkim izaslanikom i prijemom Pupovca na službeni razgovor, kome je samo nazad dva mjeseca javno očitala oštru lekciju, otvoreni znak da netko drugi, moćniji i izvan Hrvatske zapravo upravlja Predsjednicom?
A to znači – Republikom Hrvatskom!
To je vrlo uznemirujuća sumnja i pitanje koje se nikada, baš nikada ne bi smjelo dopustiti iz ureda odgovornoga političara.
To je smrt za njegovu političku vjerodostojnost.
Zbog navedenih primjera, pitanja i dvojbi koje nisu moja izmišljotina, već činjenica koja živi u hrvatskom narodu danas, životno je važno ne povući se pred Komisijom, ali i odmah prestati posipati se pepelom koga tonama dovlače pred hrvatski narod Pupovac i njegova istinski zločinačka bratija uz gomile prosrpskih antifa u zemlji.
Tu više čini mi se nema prostora za kombinatoriku i nove banalne postupke, tipa uklanjanja Titove biste ili Mesićeva ureda. Bit stvari je ukloniti Titov duh iz Hrvatske i svaku mogućnost pojave kao – Stjepan Mesić u javnosti i politici.
A to se očito ne može bez poziva u pomoć hrvatskom narodu.
Ili, se neće namjerno.
Ponavljam, državni vrh crpi zadnje rezerve povjerenja i na tankom je ledu iznad hladnog i dubokog jezera. Prilično sam siguran da je upravo o tome, a ne o mlijeku slavonskih seljaka, govorio neki dan Glavaš u Saboru predsjedniku Vlade Oreškoviću.
