Početkom kolovoza u Tomislavgradu sve provrije
. Naravno, ne provriju vrila, nego sačevi, tepsije, šerpe i roštilji. Dok je na Zapadu razdoblje godišnjih odmora, od Oluje do zadnjeg vikenda u kolovozu, Duvno pulsira, tutnji i pršti. Postali smo turističko mjesto u kojemu su glavni turisti – mi sami. Seoske fešte, nogometne lige, koncerti, predstave, promocije, športska natjecanja, priredbe, festivali, manifestacije, izlazak u grad, karte u seoskoj gostionici, okupljanja i druženja, te glamour, sjaj i blistavilo onoga što se nekad zvalo svatovi, uz narodno veselje iza pučkih misa u Sevonici i Prisoju na Veliku Gospu čine da nitko ne može ostati izvan ovog spleta prijatelja, rodbine,ića, pića i akcije.
Naši dolete iz najudaljenijih kontinenta Planeta, iz Australije i Južne Amerike, a nekima je «puno lakše» iz SAD-a i Kanade. Europski Duvnjaci, oni koje dolaze iz Njemačke, Austrije i Švicarske smatraju se pravim domaćim stanovnicima jer sve što nije preko oceana danas izgleda blizu kao vlastito dvorište. Možda je malo podalje iz sjevernih pokrajina Švedske i Norveške, iz onih krajeva «di se globus kaći», kako je to duhovito objasnio jedan dečko iz Mahale, ali ako se za doći ima volje – Duvno te zove. Najčešće se čuje: Nema vakog ždraka nigdi i Vako polje,a samo leži.
Duvanjski Zagrepčani su posebno aktivni u ljetnim ekonomskim i političkim analizama iz kojih ti sve odjednom postane jasno: zašto mali ne može u juniore Dinama, zbog čega je propao kvartovski kafić na Malešnici i zašto se ne igra basket subotom u Dubravi – kriv je Bandić. U Grabovici se neprestano čuje: A otkuda si ti? (prijevod na duvanjski: Odakle si?) Domaća djeca preko noći dobiju naglasak kakav ima Milan Sijerković.
Naši Hercegovci i Dalmatinci, mahom Mostarci, Splićani i Zadrani su najopušteniji, pravi Mediteranci, čiji je urođeni gastro-potencijal oplemenjen šmekom za brancin i oradu, maslinovo ulje i crno vino. Njima ne treba više, ali ne pristaju ni na manje.
Broj stanovnika u Duvnu se u to vrijeme udvostruči, a potrošnja pite (sirnice i kumpirače, a posebno bureka) utrostruči. Vino i pivo u kubicima nadmašuju dnevni protok Šujice (što i nije neki uspjeh u ljetno vrijeme). Zetovi se potrude javno ugoditi svojim odabranicama u nadi da će ih izvanjske šure počastiti janjetinom. Nema veze ako ne bude ove godine. Bit će, oko-Bog-da, dogodine. Posjećeno je svako događanje: od Roškog kulturnog ljeta i festivala Kupres play – Visit Mordor do enduro racinga na Tušnici i teniskog turnira. U svatove se toliko ide da se prosječan Duvnjak u kolovozu osjeća kao profesionalni svat.
S duvanjskom ikavicom miješaju se svi svjetski jezici, čak se i ruski čuje na Blidinju. Babu Ružu živcira što je unuk Ante postao Anthony, a Mate Matteo. Maloj unučici u njezino su nadili Rosa. Opet bolje i to nego Ena, to nije ni u čije. Posebno je ražljuti ako netko dida Vranu zove Franz. Onda objašnjava, samo joj nikako to đavlije «f» ne mere priko jezika.
Zadnjih godina rodbinski susreti se odmah snimaju, bilo mobitelom, bilo dronom, i iduće sekunde već su sretna lica objavljena na Instagramu i Facebooku. Što se tiče produkcije, nije nam ravna ni indijska filmska industrija. Wireless je pričniji nego kora kruva. Kad ju je unučica iz Belgije upitala šifru za Wi-Fi, baba Ruža, nakon što je sve iznila na stol, odgovori: Nema, ali mogu odletit u zadrugu donit. Nakon konačnog ukucavanja šifre i polusatnog surfanja, može početi normalan obiteljski razgovor standardnim uvodom: Faljen Isus, kako ste?
Posebna je gužva na cesti. Pola vaše strane redovito zauzme auto iz suprotnog smjera. Fala Bogu, ima bankina. Omoljane i Borčance posebno brinu križari. Za neupućene i Livnjake, tako se u lokalnom žargonu zovu brza auta naših Švicaraca zbog križića na registarskim pločicama (na Zapadu se primjenjuju strogi zakoni, pa je tamo preskupo cestovno testiranje BMW-a, Mercedesa i Audia).
Zbog neizbrojivo mnogih događanja, dobiva se dojam da je cijelo Duvno u pokretu. U kući se samo prespava. Čim otvoriš oči, ima razlog za nekud ići. Navečer kasno povratak kući. Kako reče Ivo iz Bukovice: Stalno nekud skačem, samo dolazim i odlazim, vićeš kad jednom sam sebe sritnem. Domaći i raseljeni Duvnjaci, ljudi izraženog identiteta i osjećaja za vlastitu pripadnost, uživaju u zajedničkim susretima, druženjima i razgovorima. Svatko voli sresti stare prijatelje, rodbinu i susjede. Iako to pomalo zna umoriti stalno stanovništvo, zbunjeno gužvom i neprestanom komunikacijom, pa se kaže: Drago mi je kad dođu, a drago mi je, brte, i kad odu. Prvim dijelom rečenice izrečena je istinska radost, u drugom se ironijom prikriva tuga radi odlaska (ne priliči Duvnjaku javno žaliti).
Zadnji vikend u kolovozu predstavlja prekretnicu. Sela i grad se vraćaju u svakodnevnu rutinu i provincijsku monotoniju. Najdinamičnije što se događa je slaganje drva za zimu.
