Zabijelilo je Duvanjsko polje i sva se sela probudiše u snijegu. Milina se razlijeva kud god pogled seže, a djetinja se radost razbuktava u duši.
Umuknuše usta.
Sve je isto, a opet ništa isto nije!
Tužno zijeva zapušteni šljivik i sjećanju mom svojom starom slavom se hvali. Istina, škrt nikad bio nije a evo sada sam je, baš kao neki tužan i usamljen starac. Kamena kuća zaključana stoji i doziva djecu svoju da skoče do brijega! Onda neka jurnu na sanjkama starim, što očevom rukom podmazane su vješto. Kasnije promrzle ruke i noge na ognjištu nek griju, uz topao čaj i molitvu glasnu.
Na trenutak zatvorim umorne oči i pustim te žive slike da zažare grudi.
Samo, kratko to veselje bješe!
Sad grlo se steglo dok tišina mom optimizmu se ruga. Neće dugo jer evo, ovdje nada još uvijek tinja, a ona budi hrabrost u meni, snagu i vjeru u bolje sutra.
Ivana Ćurić/Tomislavcity
