Poklon
Kupio si mi poklon,
parfem ,,laž”.
Miriše po tijelu mome,
po kosi,
na usnama, miriše.
Poklonio si mi
meku postelju što ,,patnja” se zove.
U iščekivanju tebe
prekrivač praznine me grije.
Poklonio si mi sebe što ,,ljubav” trebalo bi da se zove.
Ali,
tvoj parfem tu ljubav briše,
a postelju i dalje praznina grije.
Pa kako onda ljubav se zoveš?
Moj kofer
Ne može niko da mi zabrani
da budem to što jesam!
Da se gradom šepurim
kao da neko sam.
Ne može niko da mi zabrani
da osmijeh na licu nosim
i da životu s njim prkosim.
Ne može niko suze da mi briše
jer ja znam i da patim.
Ne može niko ludost da mi zabrani,
jer mene moja ludost hrani.
Ne može niko mrak da mi pošalje
jer ja svoje svjetlo
sa sobom nosim.
Ne može niko da mi zabrani
da volim,
da patim,
da se smijem,
da plačem,
da padam
ili da letim.
Ja
tako
želim.
Ne može mi niko ništa,
svoj život u svom koferu nosim.
E.Nišić
Zagonetka
Zaštićena haljinom jakosti putujem
i na stanicama borbe redovno zastajkujem.
Valjda drugačija od drugih,
one prave nesvjesno zaobilazim.
Sa šeširom od kose
što spretno misli moje krije
i osmijehom koji niko ne razumije,
kroz tunele prolazim
i kao mađioničar
s trikovima sreće
iz tunela izlazim.
Naočale oči kriju,
možda moju ludost,
možda moju čudnost,
možda bijes
ili tugu,
možda radost…
Ali ako,
i u tami
i na svjetlu
zagonetka
ostajem.
E.Nišić
