Konačan pad. Izgubili smo, jednostavno, bili su jači. Ostali smo ja (Viktorin Jurić), Zvone (Zvone Ćurković), Široki (Igor Široki), Gelo (Petar Gelo), Kvesić (Velimir Kvesić) i Kutina (Damir Markuš). Zadnji položaj sami centar, neko kino. Ulica je sva srušena, snajperom je pokrivaju. Pretrčavamo preko u prvi ulaz kroz prozore I kroz rupe u zidu prolazimo ispod svodova prema hotelu Dunav i prvi mali most do njega. Snajperi su ga već pokrivali. Konačno stižemo do zapovjedništva. Tu su svi oni pravi dečki iz vojne policije, Brzi (Josip Belobrajdić), Samuraj (Antun Dugan), Doktor (Ivan Anđelić), Rambo (Siniša Mataija), Arbanas (Ivica Arbanas) s ekipom, Srna (Ivica Franić) i glavni vodič Jakob Crnomarić, lovac koji zna sav teren.
Odluka pada – idemo!
Neki od nas odustaju zbog straha za svoju obitelj i djecu. Trideset do četrdeset momaka odlučuje ići. Granate non-stop padaju, prolazimo kroz neki nepoznat teren, neki kanal ili rijeku. Neki gaze kroz vodu i tu se stvorio neki gumeni čamac. Prolazimo preko toga. Ispred mene je Široki, ljut sam što ne može pratiti korak za korakom, stopu za stopom, tako da nitko ne stane na minu. Ništa se ne čuje, mrkla noć, ne znam ni koliko je sati, čuje se jedino zvuk granata koje padaju po gradu. Prolazimo između dva punkta i tenka, mislim da je oko dva ili tri iza ponoći. Drži nas samo ono „ostati živ“, ostati na životu, samo da nitko ne strada.
Ulazimo u kukuruz jedan za drugim. Odlazimo do dalekovoda za struju koji vode u pravcu Vinkovaca. Vukovar je iza nas nekih 500 ili 700 metara. Noć, tišina, pratim samo onoga koji je ispred mene. Sve to tako lijepo prolazi, nisam mogao vjerovati da je to tako lako. Nitko ranjen, svi su tu. Dva obruča probili bez metka, svi živi. Prolaze minute u tom hodu, lokacija, negdje oko Marinaca. Naš vodič Jakob uspio je, ni sam ne znam kako, prstima osjetiti žicu mine (PROM 1 – protupješačka rasprskavajuća odskočna mina), stavio je svoju pušku desetak centimetara iznad žice, govori: „Dižite noge, dižite noge!“
Jednostavno, nema se više snage, hvala Bogu i to smo prošli. Strašno mi je smetala rana između nogu, prepone, smrad mene samoga, nedostatak vode, usta suha, glad, umor, samo pratim onoga koji je ispred mene. Oko podne šok za sve nas, naš prijatelj ranjen! Strašna rana, pokušavamo ga previti, nitko na nas još ne puca. Rana je na debelom mesu, krv, jauci…Naš vodič Jakob govori: „Ja znam toga čovjeka, neću dopustiti da iskrvari i umre!“, skida svoju maskirnu odoru, ostaje u trenirci, stavlja pištolj za pojas, uzima ga na leđa i sam krene slavonskom ravnicom.
Lijevo Cerić, desno Henrikovci. Ranjenik je čovjek težak stotinjak kilograma. Jakob ga nosi sam dvjestotinjak metara, ali ga jednostavno snaga izdaje, gleda prema nama, traži pomoć. Nitko od vojne policije ne može, jednostavno dečki vise nemaju snage.
I to je to, prijelomna odluka u meni. Ranjenik je za mene svetinja. Tada se naša ekipa odvaja od vojne policije. Krećemo Zvone, Rambo, Doktor, Slavuj (Miljen Rašić), Široki i ja. Otvoreno polje, nitko na nas ne puca, dolazimo do Jakoba, sjedi s ranjenikom na ravnoj slavonskoj oranici. Stavljam ga na leđa i nosim tristotinjak metara. Dolazimo do neke šljunčare i odlučujemo se na mali odmor. Nekoliko metara dalje stoji neki stari bicikli. Jakob govori da ga nekako stavimo na bicikl koji nema guma, samo felge. I tako uradismo, ja s lijeve, Jakob s desne strane.
Tek tada shvaćam u kakvoj smo situaciji, desno par stotina metara Henrikovci – četiri tenka, lijevo Cerić 800m kolona tenkova, no još nitko ne puca. Vozimo se tako nekih dvjestotinjak metara, a tada, pravi pakao! Metci sa svih strana, sve oko nas gori kao na filmu… Guram bicikl, ranjenika i Jakoba prema malom kanalu. Kako od svih nas osam nitko nije ranjen, nikoga nije ni okrznulo, a tolika kiša metaka!? Ležimo svi u malom kanalu dubine nekih 25 centimetara. Razmišljam tada, zašto netko kada je kopao ovaj kanal nije iskopao dublje barem 5 centimetara. Odjednom snajperski metci oko nas, osjetim vjetar kraj tijela i lica od metaka. Uzimam svoj nož i pokušavam koliko toliko produbiti kanal, no to traje nekih 15minuta. Pucnjava prestaje, gledam oko sebe i vidim tenkovi se pale, izlaze iz zaklona i ponovo se vraćaju…
Igra živaca, strašan strah me uzima, nisam se bojao metka, to je samo djelić sekunde, poslije toga ulaziš u neku tamu i to je to, razmišljam. Bojao sam se samo da me neće taj prokleti tenk pregaziti. Dao bi godine života da imam jedan tromblon ili zolju, a u rusaku jedna bomba i 29 metaka u okviru. Vrijeme kada smo legli u kanal 12:17, svaka sekunda traje kao vječnost. Uzimam krunicu, počinjem moliti, ni sam ne znam po koji put. Misli odlaze u Beč, grad moje mladosti…
Nedjelja 17.11.1991., moji prijatelji sada poslije svete mise odlaze u naše poznate lokale, druže se, piju kavicu, a ja ležim u vodi u slavonskoj ravnici. Jedan sat, dva sata, tri sata, četiri sata, pet sati,pet sati i 17 minuta, a ja ne osjećam ni noge ni sebe. Nakon dva-tri sata vise nitko ne puca na nas. „Zvone, konačno idemo!“ – govorimo ranjenom prijatelju, ako jedan od nas ostane živ da će se vratiti po njega. Prvi korak težak kao tona, no pokušavam trčati cik-cak da me metak ne pogodi. Nitko ne puca na nas, već je mrak, razmaknuli smo se jedan od drugoga desetak metara, ako počnu pucati da nas ne pogode.
Dolazimo do nekog mjesta, Jakob govori da je to Nuštar, pitam ga da li je Nuštar naš ili njihov, govori da ne zna, nitko nije slušao vijesti. I dalje još nitko ne puca na nas, a kako prilazimo tim kućama netko govori, vidi li tko koga lijevo od nekog drveta, silueta čovjeka nama maše, a ja molim ponovno Gospu da je to naš čovjek, da nije četnik.
Više nismo toliko razmaknuti, sada je to kolona od nekih 15 metara, a najteže minute u mom životu i ratu. Silueta vojnika je original JNA. Ništa se još ne vidi tko je, i dalje samo rukom maše, a ja mislim da je to kraj. JNA je okupirala Nuštar, zarobljavanje i pakao logora. Na sve sam mislio u tih 50-ak metara, sekunde kao vječnost. Mala uzbrdica stoji vojnik u JNA uniformi, na šljemu vidim veliku šahovnicu, bijesan na sve, živci pucaju: „Što ne govoriš da si naš!?“ – sve sam mu rekao u bijesu. Vidim preko ceste garaža, boca od nekog stocka, samo sam pio i pio…Krv kroz žile, ponovno se vraća.
Mislim na svog prijatelja koji leži u kanalu 2 kilometra dalje, čekamo tu par sati da bi došlo par momaka iz Nuštra i pomogli nam. HOS-ovci se opet vraćaju natrag i konačno uspijevam izvući ranjenog prijatelja. Oko jednog sata 18.11.1991. dolazimo u Vinkovce, u hotel Slavonija…
Ponosan sam sto sam bio pripadnik HOS-a unutar 204. vukovarske brigade, na lijevoj strani bila je oznaka HOS-a. Mi smo bili najveći antifašisti u Domovinskom ratu, jer smo se borili protiv najgorih fašista, a to su bili JNA i četnici. Nikada se nismo borili protiv Srba, nego protiv fašista koji su ubijali moj narod. Inače nekoliko Srba su se borili za Hrvatsku i dali svoje živote za HOS u Vukovaru.
Vjera, ljubav i domovina! Za dom spremni! Bog i Hrvati!
Viktorin Jurić – Paša
