Mi smo Hrvati, više u Ercegovini nego u Bosni, o’ladili od politike. Ne znam što i ‘ko nas više more “zapaliti”. Izgorili smo k’o ćat.
Kada dođe predsjednik Turske – Bošnjaci su na nogama. Kad Putin samo primakne do Beograda ili Ljubljane – Srbi dignu glave. A mi – ko tužan, ko jadan, mi tužni i jadni. Dođe papa, jedan, pa drugi – i oba zaobiđu MOstar u luku širem od luka Mostarskog mosta. Ajde što nas je izbjegava Mesić, to nas nekako nije ni bolilo. Nami u Mostaru se svidilo kad je za jedne krize izbio Milanović. To mu nećemo zaboraviti. Obišla nas je i Kolinda, ali nekako ko rodica ili u najboljem slučaju k’o strina. Ništa nam novoga nije rekla. Ali, bila je i fala joj. Ipak, nakon pokojnog Vrane koji nas je u svakom mistu di bi se pojavio, okupio desetke tisuća. Njemu smo virovali. Njega smo poštovali i volili. Zagorci su uvik s nami Hrvatima bili dobri. Ali Vrane je bio nekako ka poluercegovac.
Sutra nam, kako je i obeća u Saboru, prvi put ka premijer stiže Andrej Plenković. Naš Andrija. Ništa ne očekujemo jer smo toliko puta privareni, ali nekako mi se čini da bi Andrija moga prodisati u Hercegovini i progovoriti po naški, da ga cili svit razumi. Samo da ne ponovi ono što godinama ponavljaju Ivo, Kolinda, Stipe, Tomo… ono o ravnopravnosti, konstitutivnosti… Bolje da je ni ne spominje. Jadan ti je ko je samo konstitutivan, ko nije svoj na svom. Ko ne zna što mu pripada, di je gospodar, di je gost di domaćin u svojoj državi. Mi smo uvik u gostima. I u Mostaru, i u Banja Luci i u Sarajevu. I u Drvaru i Glamoču, ko i u Goraždu i Tuzli. I to gosti koji nisu dobrodošli. Samo šta imamo od kuaknja i jadikovanja. Rekli smo Andreju kad je dolazio zadnji put, da ne da je “pet do dvanest”, nego je zadnji čas . povesti narod iz pustinje.
Bojim se samo da ne bude opet do nas.
Jerbo, ne mere nami nikako Dodik biti popularniji od našeg Andrije. Samo zato što nas brani od nas samih. Zato što “ne laje radi rvatskoga sela”, nego jer ga zabrinjava kako sačuvati Srpsku. On će našega Andriju proglasiti izaslanikom Europe i možda biti u pravu, onako na prvu. Ali, nema nami spasa bez Zagreba i bez jasne i čvrste ruke koja će vratiti stvari bar kakve su bile prije 2000., u prošlom stoljeću. Nami ne triba nikakav široki europski put kako, ko po dogovoru, jedan za drugim ponavljaju Dragan, Kolinda, Andrej, Borjana, i tako redom. Nami je jopet poći “uskim putim, tisnim klancim,,, da nas ne zaskoči duv nečisti”.
Mi smo ko ustajala voda koju triba pokrenuti, svest je u jedan kanal, u jedno korito. Vratit se na izvor odakle smo pošli i očistiti se lipotom, poštenjem i čestitošču naši didova i pradidova. I tke onda krenuti graditi, najprije mlinice, pa brane i onda prići na ove obnovljive izvore, na vitar na sunce. Vratili smo se duvanu i smilju, možda posadimo i pamuk, lan i konopplju ko naši stari iza Drugog rata. Sve je bolje nego sadit “maru”, “travu”, ‘ašiš i druge belaje. Moramo vratiti zadruge, ali ne one socijalističke, nego ove ko u Lipoj našoj. Di se udružuju mali poljoprivrednici – maslinari, voćari, ovčari,… Ne smimo više ni pomisliti praviti svoju banku, ali bi mogli nekakvu Kreditnu zadrugu.Di ne bi išli samo po novac, nego i po savit, kako upravit, kako oplodit kune, ojere ili nesritne marke. Ili Fond uzajamnosti kroz koji bi se ispravljale “krive Drine” i ove privelike razlike između povlašćenih-odabranih i poniženih-ojađenih. Triba ukinuti povlašćene mirovine, pa i braniteljske. I ko u Australiji osigurati svima koji se nisu drugačije zbrinuli nekakvu pristojnu minimalnu zajamčenu penzijicu – svima jednaku, s kojojm bi se moglo poplaćat račune i ostavit štogod za priživit.
Zato nami triba čvrsta ruka i pametna glava, da nas skupi, da nas kanalizira i onda ćemo dalje znati jopet sami. Izgubili smo se. Izdilili se na skroz bogate kojima je sve bolje šta je narodu gore, i na sirotinju koja napušća svoje domove. Nema više domobrana, nema ni kamišara, ni škripara. A tribalo bi nam jednih i drugih i trećih. Više sada nego ikada.
Za početak, neka nami našega Andreja! Samo se mislim kako sad do njega doći. Komu šapnuti da mu je pametnije čuti nas raju, obične ljude, pa naše pratre i svećenike, našega biskupa i provincijala. I što manje se družiti sa “predstavncima naroda” koji to i nisu, k’o što svi znamo. Zanamo mi šta je protokol, znali su i naši stari. Ali triba i Prvi čovik hrvatske Vlade znati di je istina, kako živi obični čovik.
I mislim se što bi ove ture poklonio Andriji. Ima li iko ideju?Mladen LJubić-Vajta
